•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

The Irishman (2019)

Na neki način, „The Irishman“ je dragulj u kruni Martina Skorsezija koju krase još i „Dobri momci“ i „Kazino“, treći film koji tematizuje kriminalni milje kojim Skorseze suvereno vlada, ali kojim ovaj reditelj zapravo zaokružuje jedan temat i opisuje epsku kružnicu oko žanra koji je praktično digao iz pepela.

„The Irishman“ je oduvek bio kompleksan i ambiciozan projekat koji je Marti na iskustvo i autoritet izgurao do kraja i koji bi se u bioskopima sa brutalnim vremenom trajanja od skoro tri i po sata možda teško snašao da Netfliks pre par godina nije uskočio i pljunuo budžet koga se ne bi postideo ni neki osrednji Marvelov film. S jedne strane, ovo jeste Martijev odgovor Marvelu – mafijaška „all star / dream-team“ saga koja predstavlja labudovu pesmu cele te poetike koja je počela još sa „Kumom“ 70-ih. S tim što ovaj film ima jednu elegičnu crtu posvete ne samo žanru već i tom periodu i tim glumcima, jer ovo je prvi put da, makar kod Skorsezija, vidim kako junaci stare i zanemoćavaju, kako lagano blede i nestaju iz života koji su ispunili različitim marifetlucima koji su ostavili duboko udubljenje ne samo na njihove živote i živote njihove porodice već i na tkaninu američke novije istorije. S te strane ne treba očekivati strandardnu glamuroznu, živopisno i vitalno režiranu skorsezijevštinu ala „Dobri momci“. „The Irishman“ je donekle mirniji, kontemplativniji film u kome se sudaraju dva motiva, a to su starenje i odumiranje „zanata“ koji je neko vreme vukao glavne konce u radničkoj Americi, i motiv autoriteta, sujete i moći.

Te teme provlače se kroz Skorsezijevu interpretaciju događaja u vezi sa Džimijem Hofom i moguće uloge koju je u njegovoj smrti imao Frenk Širan. Hofa je bio suvereni vođa sindikata kamiondžija čije su veze sa mafijom sezale do nelegalnih umakanja prstiju u penzioni fond i finansiranje različitih „poduhvata“, od kockarnica do hotela. Širan je bio Hofin ispomoćnik i desna ruka, posrednik, telohranitelj, produžena ruka mafije, ali ponekad i samo svedok događaja koji su jedno vreme kreirali bilo američke unutrašnje politike i socijano-ekonomskih prilika. Iako bratski, njihov odnos je zapravo dirigovan višim interesima mafije, a Skorseze savršeno dočarava taj tajnoviti milje u kome jedan mig, jedna kruta reč može nekoga da liši života, u kome se poruke prenose od uva do uva, u kome se jedan znak nepoštovanja rešava surovim smaknućem u poslastičarnici pred porodicom. S te strane Skorseze ne donosi ništa novo što već od njega nismo videli, ali daje sebi za pravo da se sve u ovom filmu lepo slegne i utaba, da se oseti težina svake reči i odluke, da se ureže pod kožu oštrina svakog pogleda i svake misli.

De Niro, veći deo filma podmađen CGI-jem koji nije savršen, ali i ne smeta previše, pruža najbolju ulogu još od pitajboga kad, dočaravajući svog „Irca“ kao krutog čoveka od zadatka koga iznutra previre krivica koja nikad ne sme da ispliva na površinu i koja pred porodicom mora da igra ulogu neumoljivog patera familijusa, koja ga naposletku od porodice i otuđuje. Ali film mu pod nogama kradu Paćino i Peši. Paćino je kao Hofa magnetski „privlačan“, klasičan paćinovski galamdžija koji grabi pažnju, dere se i lumpuje, ali i nosi u sebi čvrste kodekse i sujetu koji će ga koštati života (nije čudo što su Hofu do sada na filmu tumačili upravo Paćino i Nikolson, dva glumca koji znaju kako da te zgrabe za gušu svojom glumom i da drže oči prilepljene za sebe). Upravo se kroz likove Hofe i Pešijevog Bufalina ogleda sukob dve škole autoriteta, jedna koja autoritet mora da zasluži dranjem, vikanjem i grandioznim gestovima i druga, tiha, pritajena, zakulisna, koja deluje namigivanjem, glađenjem ruke ispod stola i sl. Peši je senzacionalan kao Bufolino, mafijaški bos koji deluje iza zavese, koji neprimetno vuče konce odozgo ne prljavši ruke, a zapravo pomera sve figure kako mu naređuje biznis koji čuva i štiti. Glumeći mimo svoji uobičajnih obrazaca koji podrazumevaju kreštanje i bacakanje, Peši je u isto vreme i zastrašujuć i dopadljiv, spokojno hladan i pritajeno beskrupulozan, dok De Nirov Širan ponekad deluje samo kao oživljena manifestacija onog što Peši misli.

„The Irishman“ neće leći svima, na momente je spor, posebno pri polovini, i za one koji nisu gledali filmove tog perioda, kao što su „Dž.F.K.“ ili „Hofa“ može biti izazovan da pohvataju ko su ti ljudi i kakav je politički kontekst, ali jeste dosledan Skorsezijevom kanonu kojim ovaj zaokružuje jednu dugu istoriju mafijaškog filma. S obzirom na sve probleme koje je imao u produkciji, treba da budemo zadovljni što smo ovaj film uopšte i dobili.

Autor: Slobodan Novokmet (Helly Cherry)

Žanr:biografski, krimi, drama
Godina:2019
Reziser:Martin Scorsese
Scenario:Charles Brandt, Steven Zaillian
Uloge:Robert De Niro, Al Pacino, Joe Pesci
Award:133 nagrada i 22 nominacije
Studio:Tribeca Productions, Sikelia Productions, Winkler Films
Zemlja:United States
Jezik:engleski
Trajanje:209 minuta
Podeli:



Preporucujemo