•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

The Entity (1982)

Snimiti horor koji bi isključio grafičko nasilje nije jednostavan zadatak, za početak bi vam trebao intrigantan scenarijo, zanimljiva radnja, nešto što bi delovalo dovoljno jezivo samim zamišljanjem, par glumaca koji znaju dve-tri o glumi i redatelj koji se neće povijati uobičajenim pravilima. Takođe, nije loše ako u sve to dodate kako se materijal koji snimate temelji na istinitim doživljajima jer stvarnost obično bude zanimljivija od fikcije. Paranormalne pojave, duhovi, posete s mračne strane zagrobnog života oduvek intrigiraju filmadžije, retko koji se i odvaži pokazati stvar onakvim kakve jesu – nedorečene.

Prva asocijacija kad se priča o neugodnim posetima sa druge strane svetla mnogima odmah u sećanje dolazi kultni Poltergaist, ili nastavci Paranormal Activity filmova, ali ako se spustite malo više ispod radara, samo jednu godinu pre Poltergaista, mogli bi se sapleti o jedan zanimljivi naslov koji svoju medijsku eksponiraniju braću jede za doručak. Nije to toliko teška stvar, film je jednostavno bolji od njih, direktniji i realniji, čime se i postotak jeze podiže za par stepena. Jednostavno se ne može pisati o ovom naslovu, a ne napraviti neka poređenja sa onima koji su u istom žanrovskom šablonu.

The Entity je priča o samohranoj majci koja radi prosečno plaćeni posao, previše radnih sati, premalo vremena provedenog sa vlastitom decom, konstantni tempo preživljavanja koji se nalazi jako blizu toga da je dovede na prosjački štap.Jedne uobičajene večeri doživljava nešto neugodno, jednu vrstu silovanja od strane nepoznate sile koja ju bez problema obori, pokori i nasilno iskoristi. Iako ona veruje kako se radilo o običnom napadu (makar ne postoje tragovi živog uljeza) mišljenje joj se menja kad se ista stvar – ponovi. Sada već ozbiljno zabrinuta za sebe, decu i mentalno zdravlje svih zajedno, ona prvo nade polaže na konvencionalne metode lečenja – psihijatre i doktore.

Dok jedni potvrđuju da joj se nešto dogodilo, barem medicinski, drugi su uvereni kako je ona sama uzrok tih napada radi preopterećenog načina života. Već iz čistog očaja, naša junakinja pomoć odlučuje potražiti i među alternativnim rešenjima – ekipom koja za sebe tvrdi da su stručnjaci za paranormalne susrete. Stručnjaci da, u teoriji, ali u praksi se pokazuju još manje pripremljenim od medicinske strane priče. A njihove ideje kako bi se cela stvar trebala razrešiti su sve samo ne baš normalne, deluju luđe od same junakinje.

Prva prednost koju The Entity ima nad Poltergaistom jeste u prikazu svojih junaka. Izostaje tipični američki san, nema sretne porodice u ugodnom predgrađu, nema bejzbol tate i zgodne mame i troje dece koja se takmiče koje će biti iritantnije u slatkom iritiranju, nema čak ni veselog čupavog psa da upotpuni sliku idile. The Entity, da mu se ne zna pozadina, može proći i kao socijalna drama o ženi koja sigurno neće dobiti nagradu kao najbolja mama godine, njeni su klinci realni i različitog porekla, što nam govori kako je mama napravila par pogrešnih odluka u životu, a sve to likove nam predstavlja kao nekoga koga verovatno viđamo svaki dan u prolazu. Druga stvar koja je posebno zanimljiva, u problemima uvek svoj život poveravamo stručnjacima na brigu (ili se to tako radi u filmovima) dok su „stručnjaci“ ovde nešto što podiže jezu.

Psihijatri su ograničeni svojim školovanjem, traženjem problema tamo gde ga nema i upornom uveravanju da smo za sve probleme krivi – sami. Nesposobnost da se suočimo sa neshvatljivim na kraju dovodi do uguravanja u kalup koji se može objasniti jer neobjašnjivo znači da nismo toliko stručni kako mislimo da jesmo. Dodatak, „stručnjaci za paranormalno“ imaju onaj samouvereni stav kako su baš oni ti koji će sve to razrešiti – dok se ne dogodi stvarna paranormalna aktivnost. Nesposobne individue koje iskorištavaju nečiju nevolju za vlastiti proboj nisu ništa novo, a jezivije od paranormalnih napada postaje činjenica da će stručnjaci dovesti u pitanje život glavne junakinje samo na osnovu toga da „pokušaju“ nešto shvatiti. Izraz „slep vodi slepoga“ ovde dolazi do tako lepog izražaja da to nije čista slučajnost.

Ali, sama suština filma, ono što ga čini hororom u pravom smislu reči, jesu napadi na glavnu junakinju. Seksualno iskorištavanje nije današnja novost, čak ni jučerašnja, ali silovanje samo po sebi predstavlja onu vrstu napada koja u svima izaziva nelagodsnost, čime se postiže visok nivo napetosti bez upotrebe posebno izraženih eksplicitnih scena. Barbara Hershy snašla se u ulozi odlično, a naglašena i uverljiva gluma pridonosi ugođaju bespomoćnosti (čak i kad oseća krivicu jer pri jednom napadu osetila seksualno zadovoljstvo).

Sami napadi prikazani su žestoko, bez upozorenja (ako ne računate muziku koja ga uvek najavi) a kad se dođe do granice kad bi taj način prikazivanja mogao doći do repeticije, ubacuju se prizori klasičnog poltergaist delovanja – demoliranje kuće, prostorija i slično. Efekti su izdržali test vremena, i možda je sretna okolnost što nisu previše korišćeni. Polaganje dodatne privlačnosti na leđa glumaca nije loša ideja jer njihove su uloge i doprinele da to donekle liči na nešto jer uz Barbaru, tu je i odlični Ron Silver, za kog se može reći da nikad nije u kompletu iskoristio vlastiti potencijal, pa ga je dobro videti u ovakvim, kreativno poletnijim projektima.

Takođe, različitost filma od ostatka sličnih jeste što nema kraj, ili ga ima, zavisi kakvom tipu osobe pripadate. I dok je bolest američkih horor filmova (uglavnom oko 98 % boluje od njih) da svi budu objašnjeni, pojašnjeni i jasno zaključeni, ovde to nije slučaj. Istina, napravilo se to što se napravilo, ali jesu li odgovori koje su likovi dobili dovoljni, ili bolje rečeno, nisu dobili, bili previše za publiku naviklu da im se crtaju neke stvari?

Stvarna priča kaže da su se napadi na glavnu junakinju (prikladno promenjenog imena) nastavili dugi niz godina nakon događaja iz filma (koji nisu potpuno službeno ni potvrđeni) što i nije nešto što bi voleli da saznaju nakon što provedete dva sata uz ekran i gledate nečiju patnju. Ali, tako funkcioniše stvarnost, sretni krajevi nisu uvek opcija koja se treba dogoditi.

Neobičan pristup priči, likovi od krvi i mesa, preglednost režije, dobri glumci, jezivost napravljena ne samo od nepoznatih elemenata već i onih koje susrećemo svakodnevno, ako ste za promenu i dosta vam je uobičajene hollywoodske površnosti, ovo je stvar koja bi vas mogla razbuditi. I preplašiti. Nije mala stvar za naslov koji je danas zamalo zaboravljen, a na koji se mnogi znaju referirati bez da to spomenu.

NNT
Žanr:horor, misterija, triler
Godina:1982
Reziser:Sidney J. Furie
Scenario:Frank De Felitta, Frank De Felitta
Uloge:Barbara Hershey, Ron Silver, David Labiosa
Uzrast:R
Award:1 nagrada i 1 nominacija
Box office:13
Studio:American Cinema Productions
Zemlja:United States
Jezik:Engleski
Trajanje:125 minuta
Podeli:



Preporucujemo

Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...