•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Suspiria (2018)

Reditelj Luka Gvadanjino nije toliko zainteresovan za „rimejk“ Suspirije, jednog od najvažnijih filmova u opusu Darija Arđenta koji је na neki način i definisaо njegov stil, već za reimaginaciju, jedan sasvim drugačiji i pomalo neočekivani prepev koji od originala pozajmljuje samo osnovni koncept. Gvadanjino ne želi da kopira Arđenta, čime bi samo upao u bespotrebni šablon nepotrebnog rimejka, već pokušava da uspostavi sopstvene stilske koordinate koje će ovu Suspiriju učiniti samosvojnim i drugačijim filmskim iskustvom.

I reklo bi se da u tome delimično i uspeva. Osim što time ne dobija baš zahvalan film, niti „ubitačan“ žanrovski film. Za razliku od Arđenta, priča o naizgled naivnoj i nevinoj američkoj devojci koja 70-ih godina završava na prestižnoj berlinskoj plesnoj akademiji koja će se ispostaviti paravanom veštičijeg kulta, koji pokušava da reinkarnira staro veštičje božanstvo, obiluje sumornim tonovima koji gotovo savršeno predočavaju epohu i ambijent, a i sam kvalitet slike, scenografije i kostima naprosto „vrišti“ sedamdesete i taj hladnorativsko-paranoični vajb podeljnog Berlina. Gvadanjinija kao da ne interesuje toliko horor Susprije koliko stil, potreba da film bude kao neko polukošmarno vrelo ispunjeno bizarnim slikama i snovitom tenzijom kroz koju se promaljaju vizije, flešbekovi, jedna gotovo pretenciozna „arti“ potreba da se odmakne od „niskog“ Arđentovog senzacionalizma i da ga se zameni prizemnijim, da ne kažemo umetničkijim postupcima.

Međutim, kada pokušavate od đalo horora da napravite festivalski film, bivate u opasnosti da izgubite ono što je original načinilo voljenim klasikom među poklonicima horora. Otud nova Suspirija pati od predugačkih i besmislenih scena, usporenog i dosadnog ritma koji se tek na momente preseče nekom neočekivanom bizarnošću dok poslednja deonica ne uvede u apsolutni festival ludosti koja je toliko sumanuta da izaziva kompletnu nevericu. Manje-više dosta toga u ovoj Suspriji ostaje na tragu nečeg novog i autentičnog, ali sve dobro guši se pod brutalnim vremenom trajanja, usporenim ritnom, odugovlačenjem i petljanjem oko neke trilerske istrage koja samo odvlači i pažnju i živce od onoga što je trebalo da bude suština. Provlačenje bespotrebnog političkog konteksta, previše „in your face“ feministička dogma i drugi nedostaci čine ovaj film ipak inferironijim u odnosu na original.


Autor: Slobodan Novokmet (Helly Cherry)

Žanr:fantazija, horor, misterija
Godina:2018
Reziser:Luca Guadagnino
Scenario:Dario Argento, Daria Nicolodi
Uloge:Chloë Grace Moretz, Tilda Swinton, Doris Hick
Uzrast:R
Award:25 nagrada i 67 nominacija
Studio:Frenesy Film Company, Videa, First Sun
Zemlja:Italija
Jezik:engleski
Trajanje:152 minuta
Podeli:



Preporucujemo