•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Ratni film

Nije bilo nikakve misterije niti razloga za mozganje o liniji koju će Holivud zauzeti prema ratu. Jer je grad filma, poput onih mnogih fabrika preuređenih da proizvode topove i avione i drugi ratni materijal, bio spreman da uz veoma male izmeni otpočne ratnu proizvodnju. Formule za to ne samo da su imale imanentne presedane u filmovima snimljenim za prvi svetski rat već su predstavljale i savršeno standardnu opremu za kombinovanje vojnih stvari sa ljubavnim doživljajima, izjednačavanje života i smrti i slikanje patetične idile ucveljenih i nesrećnih koji su ostali kod kuće kao i onih među pregaženim narodima u inostranstvu. Jer prošli rat nije predstavljao više nešto novo za Holivud, kao što to nije bio ni za ostatak Zemljine kugle. Kao i za ostatak Zemljine kugle, na mnogim područijima i sa tačke gledišta mnogih interesa, taj rat je značio znak novoga života, oslobađanje latentnih energija i mogućnosti. „Stvari su se“, aktivirane ratom, „širile“.

I zaista, kako je rat automatski uklonio mnoge protivrečne dileme i pružio jasnu polaznu osnovu za nove operacije, on je i oslobodio Holivud gorećeg problema supstituisanja starog tipa melodrame nekim novim. Istina, tu je bila spremna stalna zamena u vidu misterije ubistva i vesterna, kao i u kasnije razvijenoj melodrami strave i užasa; ali Holivud ne voli da zavisi od svojih zaliha. Moraju postojati senzacije, a i sa njima otrcane stvari. Sa atmosferom rata, čak i pre nego su Sjedinjene Države bile u njega angažovane aktivno, interesovanje za ostale žanrove je krenulo nizbrdo.

Kao što je gangster stajao u odnosu na normalno i uvaženo društvo, ideal savremen civilizacije, tako je zločinac među narodima, Nemačka, stajala u odnosu na Društvo naroda nezavisnosti, i tako dalje. Pretpostavka je, i mogli bismo da dodamo, sa izvesnim stepenom zdravog razuma, da su etika i ideali u većoj opasnosti u ratno doba nego u miru, jer je u ratu društvo jednog naroda ugroženo i njegova kolektivna sigurnost potkopana. Otuda ono što su u mirno doba samo krute voštane figure, fantomi jednoga muzeja istorije, čudno ožive za vreme rata – iz prostog razloga što je pažnja javnosti onda življe okrenuta njima. Nije nikakva slučajnost da su one mitski sastavljene od voštane supstance koja se lako razlaže toplotom i koja je sposobna da se na brzu ruku premodelira.

Grubo rečeno, Hitleru je trebalo oko šest godina da pređe sa složene slike Atile, Landrija i Napoleona – kako su ga crtali najhisteričniji – preko karikatura viđenih u Čalpinovom „The Great Dictator“ i drugim filmskim komedijama, do detaljno razrađene dokumentarne koncepcije, kako je konačno portreisan u filmu „The Hitler Gang“.

I onda, takvi likovi, kao što su Hitler i Musolini, pojavljuju se kao atentatori na svetsku demokratiju koja se vukla kao halucinatorno nasledstvo iz prethodnog svetskog rata. Kao individualni likovi, ta dva čoveka, Hitler i Musolini, bili su prave voštane figure u komičnom smislu, a njihove fizičke karakteristike su bile idelano podesne za karikaturu. I pošto je njihov suštinski, zajednički mit bio mit diktature – nešto odvratno i preživelo, najprirodniji estetsko-istorijski impuls bio je da im se smejemo. Bilo je neizbežno da je taj stav, čisto iz razloga zdravog razuma, morao biti preusmeren. Prirodna linija je, prema tome, bila da se opišu kao ludaci, jer je izgledalo prilično ludo da su ljudi po sposobnostima kao predodređeni da budu mali komičari želeli da postanu gospodari hemisfera. Tako je psihijatrijsko tumačenje Hitlera počelo kao deo automatskog programa da se narod zavede da ga smatra za opasnu pretnju i ozbiljnije shvata rat. Bojim se da Holivud mora biti optužen za nehat, jer Hitler je još uvek bio karikiran u filmovima, pošto je već pregazio skoro celu Evropu.

U izvesnoj meri to se može pripisati prirodnoj nestvarnosti rata u inostranstvu za jednu zemlju na čijim lokalnim međama ima toliko malo stvarne sklonosti za sukob i žestoku fizičku patnju. Razum je jedno, a mašta drugo. Za Amerikance se može reći, čak i u tom zrelijem trenutku, da pate od hemisferske neuroze, halucinacije oslobađanja. Ali, neoboriva je činjenica da je Hitler komandovao jednom od najmoćnijih armija koje je svet ikada video i da je, pošto je umarštirao duboku u Rusiju, ona imala pozamašan niz uspeha, i, prema tome, bilo je teško da ostane netaknuta činjenica (to jest, mit) da je on apsurdan, klovn i ludak. Čaplin, kao što se moglo i očekivati, sproveo je umetničku koncepciju faštističke obmane, uz demokratsku kritiku, do vrhunca u „Velikom Diktatoru“ stvarajući složeni lutkarski komad od evropske diktatorske prevare. Smestio je tradiciju tiranije u marionetsko pozorište, pre nego u muzej voštanih figura i na taj način sveo krutost prirodne veličine na minijaturnu plastičnost.

Ali Holivud, kao i priroda, teži zlatnoj sredini koja se često može identifikovati, sa jedne strane gledišta, kao olovni prosek. Jedna normalizovana verzija Hitlera, sa gledišta mita i razuma, pojavila se konačno u „Hitlerovskoj bandi“, koja je, ispod površine, bila analiza Hitlerove društvene uloge i, obrnutim redom, rađanja gangstera iz ostatka viteškog mita. Da nemački narod, koji je toliko doprineo svetskoj kulturi, ako ne i najviše od svih ostalih naroda, treba da bude jedinstveni zločinac van je svih granica razuma – zaključak koji je posleratno reagovanje očito potvrdilo. Filmovi poput „Hotel Beriln“ postavljali su pitanje da li su svi Nemci bili loši? Odgovor je bio jasan. Nisu.

Zahvaljujući dokumentarnim filmovima, slučajno nastalih ili detaljno razrađenih, shvatamo da kamera često nije skretala pogled i upravo tada postajemo svesni rata sa snimcima koji šokiraju našu osećajnost i zbune našu neodgovarajuću svesnost o patnjama vojnika. Gde film nije nešto informativno i udešeno, kao što je slučaj sa fiktivnim holivudksim pričama, vojnik stradalnik nagonski teži da se zaštiti od kamere skoro isto onako automatski kao i od neprijatelja. Ali on mora da bude predusetljiv prema snimatelju i mora da misli na one svoje kod kuće koji bi uživali da ga vide u očima javnosti. Vojnik zatečen kao da je raskomoćen, usred rata, nije sasvim bio siguran u svoju glumačku masku – jer moramo da se podsetimo da mi svi mislimo na svoje maske čim smo suočeni sa kamerom. Vojnik je bio jadan, umoran, bolestan, zapušten, zaokupljen nečim, zbunjen, žalostan... nijedno od tih osećanja nije spadalo, u osnovi, među one koje bi trebalo poslati kući. On je smatrao filmski dokument prilično irelevantnim, a kamera filmskog žurnala i njen snimatelj, mogu se smatrati neodgovornim sa estetske tačke gledišta. No, to nije slučaj sa izmišljenom i samosvesnom fikcijom.

Mislim da je trebalo da valjani holivudski službenici koji su prilično prosečno odigrali uloge građana što kreću na stratište u poslednjoj sceni filma „Mesec je zašao“, kako bi bili pobijeni, pruže onu vojničku realističnu mučaljivost pod tim drastično tužnim okolnostima i trebalo je bar da pokušaju da skrenu pogled od kamere. Po logici, oni koji se ne plaše reklame, drže uzdignutu glavu; ljudi koji su u pravu, umiru bez straha, ponosno. Ali biti ubijen kao stoka u klanici, a to se dogodilo skandinavskim građanima, predstavlja poniženje za čitavu ljudsku rasu. Oni ispred nacističkog streljačkog voda možda su i spustili glave, u sramu, naravno ne zbog sebe lično, već zbog razularenog sadizma njihovih osvajača, takođe pripadnika ljudske rase. I zbog toga, čak i ako je usvojeno pravilo da nema kamere koja bi snimala tu scenu, oni bi trebalo da žele da se spektakl ne pretvori u legendu, kao što, u stvari, mora da se postane da bi ispunio film. Ovde je, u stvari, odnos filma prema novinarstvu.

Pogrešno bi bilo shvaćeno ako bi se pretpostavilo da holivudski film nije bio u stanju da prikaže i neke dobre Nemce, čak i u uniformi, ali je to bio veoma mali procenat filmova. Mnogi filmovi su izražavali taj i suviše očigledan vojnički moral – otkrivajući moralne odnose među ljudima, njihove zavade i prijateljstva, njihova usmena reagovanja i njihove lične sudove o činjenicama. Dok je u stvarnosti čitav život sveden na poslušnost, borbu i sredinu koja je tehnički ograničena na neposredne scene, na filmu to nekako, pomalo uvredljivo, odlazi u drugi plan dok u prvom ostaju istaknuta velika glumačka imena koja prolaze kroz niz iskušenja ležerno i tek na trenutke ugroženo. Jeste da je rat, kako su mnogi pisci i filozofi napomenuli, sve sem žestoke borbe, ali ipak, ljudi su u njemu. Svakoga časa njihov život je ugrožen na ovaj ili onaj, gotovo uvek, iznenadan način. Utisak koji se ne dobija lako holivudskim filmom.

Neusiljeni razgovori u ratnim filmovima gotovo da ne postoje u Holivudu. Svi su puni nekog značenja i namere. U dva sata mora se ispričati ono što se mesecima gomila na frontu. Obični ljudi u ratu postaju filozofski nastrojeni, što je prirodna pojava, blizu su smrti, ali u holivudskom filmu oni postaju mudri, pametni, sa vrlo malo pametnog rečenog. Daleko veći uspeh bi bio postignut upošljavanjem sasvim nepoznatih imena. Tada se ne bi sudilo na osnovu glumca, kojeg poznajemo, već na osnovu lika čiju sudbinu pratimo i zbog kojeg strepimo.

Danas je došlo do preteranog ekranskog uprošćavanja koje je dostiglo svoj najrogobatniji stadijum. Da čovek mora da bude mentalno ili fizički osakaćen da bi pojednostavio svoje moralne probleme u sadašnje vreme izgleda prilično visoka cena da bi se platilo moralno zadovoljstvo i individualna sreća. Holivudska mitologija sticanja prihoda nije se usudila da pretpostavi da bi posleratni problemi mogli da budu samo produbljeni nastavak problema bivšeg mira – mada je to bilo nešto što je priznavao svaki ozbiljniji novinski komentator – jer filmska umetnost, posebno holivudska, nikada nije priznavala postojanje društvenopsiholoških ili društvenoekonomskih problema, izuzev u najređim slučajevima...

Za kraj još dve stvari.

Frankenštajnovsko čudovište se smatralo za biće iz bajke, ali u modifikovanoj razmeri da li se ono avetinjski ne pojavljuje među nama kao fizički, mentalno ili društveno unakaženi bivši vojnik?

I druga. Nakon što je odgledao „Saving Private Rayn“, starac od sedamdeset i sedam godina kojeg sam jako dobro poznavao, nakon mog pitanja kako mu se dopao film, nasmešio se i rekao: „Mirko i Slavko.“

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...