Ovako.
Lee Changdong, nakon „Secret Sunshine“, uspeo je da nadmaši prethodnu priču sa još snažnijim i dirljivijim traganjem za unutrašnjim identitetom, traganju koje nije najmanje naivno, niti banalno, kakva često vidimo u američkim izdancima, ili njihovim pastorcima (britanskim, francuskim, španskim).
Yun Junghee, veteranka neverovatnih sposobnosti, na sreću po nas, vratila se filmu posle 16 godina duge pauze, sa bogatijim izrazom nego li u i jednom od njenih prethodnih ostvarenja. Bez previše reči, od samog početka, pa do završetka na mostu, Mija (Junghee-ova) je pokretima, pogledom i blagim kretanjem govorila više nego gomila teksta umesto nje. Dovoljne su scene u kojima sedi u učinionici da gledalac shvati sa kakvom glumicom ima posla. Film nikako neće zadovoljiti ljubitelje američkih standarda i upravo u tome leži njegova dragocenost i veličina, da u vreme kada poezija izumire, kao i sama umetnost filma, Lee uspeva da obe umetnosti sažme u jednu priču, ni jednog trena time ne opterećujući sam razvoj priče oko leša pronađene srednjoškolke.
Sa druge strane, Lee je uspeo da iznese sociološki i moralni pogled na savreno društvo Južne Koreje, kao i sa sve učestalije probleme seksualne prirode u zemlji.
Iako, kao gledalac, ne priželjkujete kraj film, on je upravo takav jer je jedini moguć.
U jednom trenutku, Mija, u razgovoru sa svojim lekarom, kaže sledeće: „Glagoli su važni, njih ne smem da zaboravim.“
„Poetry“ je, zato, važan, jer reditelji ne bi smeli da zaborave kako se priča filmom.
Tako.
Žanr: | Drama |
Godina: | 2010 |
Reziser: | Lee Chang-dong |
Producent: | Lee Chang-dong |
Scenario: | Lee Chang-dong |
Uloge: | Yoon Jeong-hee |
Uzrast: | R |
Award: | Najbolji scenarijo (Kan) |
Zemlja: | Južna Korea |
Jezik: | Korejski |
Trajanje: | 139 minuta |