•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Faithless (2000)

Ovako.

Na pres konferenciji za štampu 9-og maja 1998-e godine, Ingmar Bergman je ispričao priču o cirkuskom akrobati, kojeg je nekada poznavao, žongleru koji je bio opsednut idejom da jednu od loptica zadrži u vazduhu delić sekunde duže od ostalih. Žongler je završio u ludnici, ali mu je doktor dozvolio da nastavi sa vežbanjem. Nikada nije uspeo u naporu da zadrži lopticu u vazduhu, da učini nemoguće, ali mu je dozvoljeno da pokušava.

Analogno tome, Bergman je objasnio da je bio opsednut idejom o filmu koji bi se sastojao iz jednog krupnog kadra, sa glumcem koji bi se obraćao publici neprekidno dva sata. Takav film bi dozvolio kameri da razotkrije ljudsku emociju neprimetnu golom oku. Tako je i izgledao scenario „Trolose“, ali ne i filmska verzija. Tekst je napisan kao monolog izgovoren od strane glavnog lika, Marianne Vogler, prekidan pitanjima i sumnjama pisca Bergmana, koji je sedeo za stolom.

Na konferenciji za štampu Bergman je objasnio da bez odobrenja scenarija od strane glumice Lene Endre i njene uloge Marianne, ni film ne bi postojao.Bergman je već režirao Endreovu u svojim pozorišnim predstavama: „Peer Gynt (1991), „Room and time“ (sa Erland Josephsonom) (1993), „The Misanthrope“ (1995) i „Maria Stuart“ (takođe sa Josephsonom) (2000), kao i u svom TV filmu iz 1997-e godine “In A Presents Of A Clown” (još jednom sa Jospehsonom), odigrala je njegovu majku u autobiografskoj verziji njegovog romana „Sunday's Child“ (1992), kao i što se i na kratko pojavila u prvom delu njegove porodične sage „Best Intention“ (1991), i samo je njeno lice video dok je pisao „Trolosu“.

Bergman je opisao scenario kao strastvenu dramu „koju sam lično iskusio. Učesnik sam stvarne priče iza filma.“ Za one koji su pročitali njegovu autobiografiju „Laterna Magica“ prepoznaće pomenuti događaj iz nje.

Zamolio je Liv Ullmann da režira „Trolosu“. Njen predlog da ona obavi sav studijski posao a Bergmanu prepusti preostalo, obzirom na intimnost priče, Bergman je odbio i prepustio čitavu produkciju njoj, čak i montažu (upkos suprotnim glasinama). Ullmannova najveća, i jedina, izmena u scenariju svodila se na devojčicu Isabelle i na njeno fizičko prisustvo na filmu, nešto sa čim se Bergman složio, obzirom da su se malo razilazili oko promena na kraju njihove predhodne saradnje na filmu, „Private Confessions“.

Posmatrajući film shvata se značenje savršenstva teksta i potpuna suvišnost reditelja Liv Ullmann koja i nije imala čime da doprinese filmu. Sav posao reditelja, ta vizuelna snaga, nestaje pod oštrinom Bergmanovog teksta tako da se čini da je čitav film podređen samo pisanom mediju. Samim tim, zadatak reditelja je otežan i skoro da svaka scena izgleda nepotrebna kada se suoči sa tako verbalno vulkanskom snagom. Tempo filma i njegova montaža ubedljivo, svakog časa, podsećaju koliko Bergman kao režiser nedostaje svojom sposobnošću da u deliću oka svaku scenu izmeni, svojim izgledom i tonom, a sa druge strane, Ullmann kao režiser glumaca i njeno toplije, pre svega, delikatnije vođenje scenarija, jeste za pohvalu. Sve u svemu, njene prethodne uloge u Bergmanovim filmovima jesu i njoj na čast, ali i na teret, jer je nemoguće onda suditi o njenom režiranju bez neminovnog poređenja sa Bergmanom. Ostaje da su to dva različita dostignuća. Uvođenje Isabelle od strane Ullmannove u priču jeste od velikog značaja za gledaoca. Film, na kraju, kombinuje dva velika umetnika i donekle se može porediti sa „Wild Strawberries“ („Divljim Jagodama“) iz 1957-e godine, ovog puta sa Ingmar Bergmanom (u ulozi njegovog večitog alter-ega Erlanda Jospehsona) u liku ostarelog Isaka Borga.

Ipak, ako se izuzme neosporna vrednost napisanog teksta, najveću dragocenost filma, upravo, pruža Lena Endre svojim jedinstvenim izrazom lica za dramu i komediju, gde uz malu grupu glumica koja deli podjednaku sposobnost: Maggi Smith, Kathy Bates, Sissy Speacek, Brenda Blethyn i Sally Hawkins, dolazi na sam vrh glumišta. Nakon odgledane „Trolose“ postaje kristalno jasno zašto je Bergman samo Endreovu video u liku Marianne. Slobodno mogu da tvrdim da još uvek nema glumice sposobne da iznese težinu i svaku finesu napisanog lika. Obučena za rad u pozorištu, bez i malo teatralnost i dodvoravanja prešla je na filmsko platno sa nijansama toliko suptilnim, igrom očima, kapcima čak, da je za njih potrebno višestruko vraćanje filmu.
Tri se scene ističu u raznolikosti intonacije.

Prva je njen monolog kod prozora u sobi Bergmana, scena u kojoj njeno lice postaje živo i stvarno, probija granicu između platna i gledaoca ostvarenim strahopoštovanjem i neugodnošću voajerizma, da bi tek po završetku monologa izazvao divljenje prema upravo odgledanom poslu, jer to bi pre svega trebalo da bude zanat, ali preko instrumenta ovakve glumice to postaje ono malo nedostižno više. (Zanimljivo je da je scena snimljena iz drugog puta. Ullmannova je bila zadovoljna i prvim pokušajem ali je od Endreove zatražila da izbaci svu tehniku koju je ova unela u njega i da još jednom ponovi monolog ovog puta na čistoj emociji).

Sledeća je mučna scena ispitivanja od strane Davida (sjajnog i jasnog Krister Henrikssona, koji će devet godina kasnije sa Endreovom još jednom zaigrati u TV seriji „Wallander“) u kojoj sasvim ogoljena Endreova izgleda da je napustila svoje telo razvojem unutrašnjeg sukoba, ostavljajući nama gledaocima sopstvenu sramotu i zatečene psihološkom brutalnošću.

I poslednja, najkraća, možda zato i najefikasnija, scena u kojoj sluša čitanje pisma napisanog od strane svog supruga Markusa (Thomas Hanzona, inače stvarnog bivšeg supružnika Endreove), u kojoj se Endreova, majstorstvom mimike, uskraćena tekstom, elastičnošću pokreta, najviše približava autentičnom tonu antičke tragedije.

Film se završava melodijom iz muzičke kutije preuzetom iz „The Magic Flute“, i na zahtev Bergmana, vraćenom scenom njegove šetnje plažom, koju je je prethodno zatražio od Ullmannove da izbaci iz filma, ne bi li publika pomislila da se pisac sprema na samoubistvo.

Kansku nagradu izgubio je od predvidive manipulativne melodrame Larsa von Triera „Dancer in the dark“, 2001 godine.

Iste godine, u bioskopu u kojem smo ga nas dvojica odgledali, u usamljenom terminu od 18h do 21h, bilo je nas šestoro. Tog dana je bio premijerno prikazan. Sutradan je bio već zamenjen drugim filmom.

Tako.

Oly

Žanr:Drama, Umetnički film
Godina:2000
Reziser:Liv Ullman
Producent:Maria Curman, Kaj Larsen, Johan Mardell
Scenario:Ingmar Bergman
Uloge:Lena Endre, Krister Henriksson, Erland Josephson, Thomas Hanz
Uzrast:R
Award:Guldbagge, Zlatni Ovan (Lena Endre)
Zemlja:Sweden
Jezik:Švedski
Trajanje:150 minuta
Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...