•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Salò, or the 120 Days of Sodom (Salò o le 120 giornate di Sodoma) (1976)

Salo ili 120 dana Sodome (ital. Salò o le 120 giornate di Sodoma) je italijanska antiratna horor drama iz 1976. koju je režirao Pier Paolo Pasolini. To je jedan od najkontroverznijih filmova 20. veka.

Fašistička republika Salò na severu Italije, 1944. Okolina grada je razorena od rata. Četiri visoko rangirana i bogata člana fašista; sudija, predsednik, biskup i vojvoda, udaju ćerke jedne za druge. Zatim narede vojnicima da otmu puno mladića i devojaka iz grada. Od te gomile, četvero zapovednika izaberu 9 mladića i 9 devojaka koje odvedu u konvoju u svoj dvorac u okolini grada. Jedan mladić pokuša pobeći iz konvoja i biva upucan. Tamo zapovednici objasne mladićima i devojkama da će od sada živeti samo za njihovo uživanje i da se svaki prestup kažnjava smrću. Ubrzo, uz pomoč stražara, podrede mladež svojim perverznim željama, u koje su uključena i silovanja, homoseksualni odnosi, sadizam, mazohizam, koprofagija i bizarne priče četvoro starih prostitutki, prijateljica fašista. U strahu i u nadi da će ih jednog dana pustiti, mladi se podvrgavaju volji četvoro fašista. Dokazujući svoju dominantnost i apsolutnu moč, četvorica zapovednika se oseća gospodarima života. Na kraju odaberu one mladiće i devojke koji nisu bili apsolutno poslušni pa ih odvedu u obližnje dvorište. Tamo ih fašisti nasumice promatraju dvogledima sa udaljene sobe negde na spratu dvorca, dok ih stražari muče i ubijaju. Jedna pijanistica, koja je svirala i radila za njih, ugleda taj prizor i zgrožena takvim zlim ponašanjem skoči sa prozora i počini samoubistvo. Dok mladi bivaju ubijeni na radiju svira “Carmina Burana”...

"Salo ili 120 dana Sodome" je jedan od najkontroverznijih filmova 20. veka. Pasolini u tom filmu predstavlja hladan svet bez nade i ljubavi, apokalipsu u kojoj zli pobeđuju, ali i implicitno nagovešta da takav režim ne može opstati (zato je radnja filma smeštena na području Sala 1944.-1945. godine, kada su fašisti počeli nepovratno gubiti rat od saveznika, pa se tokom filma mogu čuti zvukovi savezničkih aviona iznad dvorca). Pri tom je namerno odbacio suptilan pristup i odabrao eksplicitni, prikazavši fašizam kao perverziju koja istovremeno odbija, ali i privlači. Film je snimljen sa statičnom kamerom, a završne grozote bez zvuka, samo popraćene smirujućom muzikom klavira, što još više produbljuje jezu. Odjek kritike bio je podeljen zbog drastičnog načina filmskih postupaka koji su eksplicitno pokazali silovanja, mučenja (scena u kojoj jedna žrtva mora jesti fekalije vojvode) i ubijanja mladih žrtava od fašističkih zlikovaca.

Pasolini je oblikovao strukturu filma po paklu u “Božanstvenoj komediji” Dantea Alighierija. Tako je film podeljen na četiri poglavlja; “Anteinferno”, “Krug manija”, „Krug sranja“ i „Krug krvi“. Svako poglavlje počinje sa scenom u kojoj se fašisti gledaju u ogledalu, kako bi se naglasilo da se pokazuje njihova prava, neulepšana priroda. Glavna poruka filma je da su ljudi spremni učiniti sve i ići preko leševa radi svojih interesa, potpuno ignorišuči druge ljude oko sebe, i da bi stoga trebalo paziti kome poveriti vlast i moč. Jedan od fašista, vojvoda, jednom prilikom izjavi; “Buržoazija nikada nije oklevala da ubije svoju vlastitu decu”. Četvorica antagonista su jednostavno zli po prirodi; oni su dekadentni, bogati živi mrtvaci koji ne osećaju više ništa u životu pa se dosađuju a jedini im je užitak iskazati svoju neograničenu, apsolutnu moč bez posledica. Njihovo neograničeno bogatstvo i neograničena moč rezultirala je neograničenom razmaženosti. Film se dotiče i problema konformizma i pasivnosti zbog koje mase slede vođe koji ih vode u propast i prihvataju sve nametnute norme. Radi se o vrlo neugodnom filmu punom referenci i simbola o univerzalnoj represiji građana od vladajuče klase, u kojem se posebno ističe tmurna završnica u kojoj svira Carl Orffova pesma "Carmina Burana".

Sam Pasolini je, pre svoje smrti, u svojim beleškama o filmu napisao; “Film predstavlja ogromnu sadističku metaforu za ono što je bilo nacističko-fašističko “odvajanje” od svojih zločina protiv čovečnosti. Nacisti-fašisti su svoje žrtve smatrali objektima pa su automatski uništili bilo kakvu mogučnost ljudskog odnosa sa njima... Ko bi mogao sumnjati u moju iskrenost kada kažem da je poruka filma odbacivanje anarhije moči i nepostojanje istorije”?

Iako je Pasolini znao dignuti prašinu svojim filmovima, ipak je bio poznat kao introvertirani, humani umetnik i levičar, a njegovi filmovi su portretisali potproletarijat i njihov neušminkan život, tako da danas većinom ne deluju šokantno nego uverljivo. Stoga je za mnoge njegove poznanike „Salo“ došao kao iznenađenje i šok, mračna i beskrajno depresivna vizija života puna neviđeno nasilnih scena, a mnogi nisu mogli vjerovati da ju je uopće snimio čovjek njegovog senzibiliteta. „Salo“ je bio zabranjen u mnogim državama zbog svog grafičkog portreta silovanja, mučenja i ubistava mladeži. Neki su prigovarali da neki mladići i devojke u filmu ne izgledaju kao da su punoletni, nego maloletni; ipak, svi glumci u filmu bili su stariji od 17 godina. Osim spomenutog nasilja, mnogi su bili i škoirani tada neuobičajnim homoseksualnim scenama.

Film je bio zabranjen u Australiji 1976. Zabrana je skinuta tek 17 godina kasnije, 1993., da bi opet bila obnovljena 1998. U Britaniji je film 1976. zabranjen od BBFC-a za prikazivanje u bioskopima – privatna projekcija filma u „Old Compton Cinema Club“ u Londonu rezultovala je policijskom racijom i konfiskacijom filma. Konačno, 2000. je film pušten u integralnoj verziji u državi za video i bioskopsko tržište, ali se preporučuje samo gledaocima starijim od 18 godina.

U Nemačkoj je 1976. film konfiskovan od državnog tužioca kako bi ga zabranio u toj zemlji. Sud u Stuttgartu ga je okarakterisao kao pornografsko delo puno žestokog nasilja, ali je par dana kasnije film ipak pušten u distribuciju u celoj Zapadnoj Nemačkoj. Japanski DVD filma iz 2002. sadrži neke slike koje ne sadrži nijedna poznata verzija film; jedna od njih prikazuje devojku svezanu za električnu stolicu (verovatno tokom završnice) i leševe žrtava poređanih u dva reda u dvorištu, neki prekriveni belom platnom. U SAD-u je film prikazan na filmskom festivalu u New Yorku 1977., ali je onda isto tako zabranjen. I u samoj Italiji je film imao problema sa cenzorima. Danas je dostupan na DVD-u u Britaniji, Francuskoj, Finskoj, Holandiji, Novom zelandu, Švedskoj i Italiji.

Postoji nekoliko verzija filma. Originalni film je trajao oko 145 minuta, ali je Pasolini lično izbacio 25 minuta materijala kako bi postigao brži ritam. Najdužu verziju na DVD-u trenutno prodaje BFI a sadrži scenu koja inače nedostaje u drugim verzijama; tokom lažne svadbene ceremonije jedan od fašista citira pesmu Gottfrieda Benna. James Ferman, britanski cenzor, je pripremio modifikovanu verziju filma za prikazivanje u britanskim klubovima; u toj verziji je izrezano 6 minuta najbrutalnijih scena ali je sastavljen četvorominutni prolog koji je opisao stanje u fašističkom gradu Salo i izložio neke teme reditelja. Konačno, 2000. je film pušten u integralnoj verziji u državi za video i bioskopsko tržište, ali se preporučuje samo gledaocima starijim od 18 godina.

Jedan deo kritike hvalio je film jer ništa nije sakrio ili ulepšao, nego je direktno prikazao grozotu rata, korupciju močnih političara koji samo gledaju na svoju korist i ne obaziru se na mladu generaciju koju uništavaju, implicitno kritikovao tiraniju jer je pokazao kakvo uništenje donosi a sadističke scene prikazao hladno, mrtvo, iscrpljujuće i neuzbudljivo. Drugi deo kritike je kudio film i utvrdio da je Pasolini izmakao kontroli, snimivši jeftini i šund horor film bez emocija u kome su glavni likovi trebali biti žrtve, a ne četiri zla fašista, i da nije jasno da li su fašisti uopšte kritikovani ili ne.

Kao što je već više puta napomenuto u tekstu, film Salò o le 120 giornate di Sodoma nije film koji je namenjen širokoj filmskoj publici, naročito se ne preporučuje mlađim gledaocima zbog prevelike količine nasilja i ostalih negativnih scena.

Žanr:drama, ratni, triler
Godina:1976
Reziser:Pier Paolo Pasolini
Producent:Alberto Grimaldi, Alberton De Stefanis, Antonio Girasante
Scenario:Pier Paolo Pasolini, Sergio Citti
Uloge:Paolo Bonacelli, Giorgio Cataldi, Umberto Paolo Quintavalle
Uzrast:NR
Studio:Produzioni Europee Associati (PEA)
Zemlja:Italija
Jezik:italijanski, nemački, fra
Trajanje:116 minuta
Podeli:



Preporucujemo

Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....