•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

17.08.2011

Tokom odrastanja vežeš se za neke filmove, reditelje, glumce. Kako stariš, veliki deo toga što si nekada voleo postaje deo nostalgije; tu je da ti izazove smešak i nešto čega se rado setiš. Ali, ostaju neke stvari nepromenjene, neki reditelji koji su ti i danas od značaja, pa, možda, i više nego kada si u srednjoj školi, umesto da radiš domaće zadatke i spremaš istoriju za sutrašnji pismeni ispit, ubacivao video kasetu „Ivanovog Detinjstva“.

Jedno od tih imena bio je Andrej Takrovski.

Ko je mogao da pretpostavi da ću jednog dana, ja, biti direktni učesnik nečega što mi je bilo tako blisko, a samim tim se, barem na par sati, približim imenu koje mi je jednom davno naročito značilo?

2007-e godine, u Londonu, održavala se nedelja Tarkovskog. Obeležavali su stogodišnjicu rođenja njegovog oca Arsenija Tarkovskog, kao i dvadesetjednogodišnjicu od smrti samog Tarkovskog. Bio je odabran jedan mali, artistički bioskop. Mogao sam da dobijem samo dva slobodna dana, tako da sam odabrao dve stvari kojima sam želeo da prisustvujem.

Prva je bila kamerna drama Erlanda Josefsona, koju je napisao u dugim pauzama između snimanja filma Tarkovskog „Žrtvovanje“; o samom reditelju, sebi, prevodicu i glumici.

Druga, meni značajnija, je poseta Marine Tarkovske, sestre reditelja, koja će nakon projekcije filma „Stalker“ odgovarati na pitanja publike.

Kamerna drama Josefsona ispričala je više o Tarkovskom nego knjige koje sam čitao o njemu, ali sam osetio da bi bilo pogrešno suditi prema njoj o autoru; bilo je to viđenje jednog glumca, iako neverovatno duboko i složeno, glumca i ekipe koja je radila na svom jeziku, u svojoj zemlji, sa rediteljem koji je već mnogo godina ostao bez spostvene zemlje, a i već bio bolestan. Ipak, smejali smo se dosta. Glumci su bili odmah tu ispred nas, sedeli na bini, koja nije bila posebno istaknuta, držali tekst u ruci i povremeno se pomagali njime. Svi do jednog su zvučali savršeno, posebno glumac koji je igrao Erlanda Josefsona. Nadahnut, jedva sam čekao susret sa Marinom Tarkovskom, koji je trebalo da se odigra sutradan.

Sala je bila prepuna. A nije ni teško popuniti petstotinak mesta u osmomilionskom gradu. Pored mene je već sedeo Karl, poznanik iz Češke, koji se zajedno sa mnom smejao grohotom na Josefsonovoj predstavi. Nismo ni primetili kada su se na binu popeli neki ljudi, sa bakicom iza njih, sitnom i skoro neprimetnom. Žagor u sali je nestao i svi smo sa pažnjom krenuli da slušamo voditelja, koji je objašnjavao ono što sam vam ja već rekao, a pride, neskriveno, uživao u počasti koju im je ukazala Marina Tarkovska.

Kada je ona progovorila, tek je najavila film i poželela nam da uživamo u njemu, (što nam je bilo prevedeno), slike moje srednje škole - potera za „Ogledalom“ po video klubovima, na koje nikako nisam uspevao da nabasam, traganje za „Solarisom“ i „Stalkerom“, ukopale su mi pogled. Sredina osamdesetih je odjednom zaživela u koloritu koji sam odlično poznavao. Marina je dobila aplauz i „Stalker“ je počeo.

Mislim da smo svi čekali da se film završi kako bi Marina Tarkovska počela da govori o bratu. Znam da ja jesam, znam da Karl jeste. „Ovaj film traje duplo duže nego što ga pamtim,“ došapnuo mi je.

No, završi se i film.

Bakica se ponovo popela na binu, gde su dve fotelje sada bile postavljene, jedna za Marinu, druga za prevodioca; čoveka Rusa, sa izvrsnim engleskim akcentom. Na stočiću pored nje, stoni mikrofon izduženog vrata, čaša sa vodom i plastična Evian boca.

Pitanja nisu odmah krenula. Publika je bila stidljiva; „posh“ londonska publika, kako ju je Eddi Reader okarakterisala na svom koncertu dok su šaputanjem pratili njeno pevanje, ali se publika raskravila i započela sa pitanjima. Marina je između njih pričala o bratu, o njegovim teškoćama, tihim ali sigurnim glasom. Ja sam bio u četvrtom redu i pitao sam se šta li čuje onaj u poslednjem, jer i pored mikrofona zvučala je „daleko“. Nekoliko puta me je Karl pitao šta je rekla, obzirom da ni njemu ruski nije stran, na šta sam uvek odgovarao „prevešće nam ovaj“.

Pitanja su varirala od banalnog do osmišljenog, ali ako sam ja znao odgovor na svako od njih, verujem da ni jedno nije predstavljalo nekakav izazov njegovoj sestri. Ono što je mene zanimalo, nije se ticalo Tarkovskog, već Andreja Zvjaginceva, koji je te godine imao svoj drugi film „Izgnanstvo“, a već posle prvog dobio epitet „novog Tarkovskog“. Ako je neko mogao da mi kaže vidi li u njemu svoga brata to je, valjda, njegova sestra.

Podigao sam ruku, ustao, zaobišao ruski, i na engleskom postavio baš to pitanje. Starica se zagledala u mene i zamislila. Kao da je nešto promrmljala samoj sebi, jer glava joj se malo nakrivila i tek tada mi odgovorila.

„Ima sličnosti. Zar ne mislite i Vi?“, pitala je sada ona.

„I ja mislim da ima, ali mislim da ima više Tarkovskog u njegovim filmovima, nego li Zvaginceva.“

Na to se nasmešila, što mi je bilo posebno drago.

„Snimio je tek dva filma,“ opravdala ga je. „Ima vremena za njega. Samo polako.“

„Mislite da će i on, kao i Sokurov, da pronađe svoj izraz?“

„Lepo ste kazali. Sigurna sam da hoće.“

I dalje je držala taj prijatan osmeh, kada je prevodilac napomenuo da bi i drugi trebalo da dobiju šansu da postave koje pitanje.

Ja sam bio izvan sebe od zadovoljstva. Razmenio sam nekoliko rečenica, samo meni važne, sa sestrom meni bitnog reditelja.

Sat vremena je prošlo, Marina se pozdravila sa nama i zahvalila što i dalje preko nas živi delo njenog brata i napustila binu u pratnji nekih ogromnih rmpalija.

Kako smo, moj novostečeni poznanik Karl i ja izlazili, u gužvi, priznao sam mu da mi je „Rubljov“ oduvek bio strašno dosadan. Očekivao sam napad, raskid prijateljstva starog dva dana, uvrede, šamar, pa čak i da me pljune u oko, spremao se da bežim, umesto čega se on silno obradova i zakikota: „Konačno da čujem nekoga da mi to kaže! Idemo na piće.“ „Ako ćemo, već, da se družimo, onda moraš da znaš istinu,“ završio sam tim rečima.

Posle ovog iskustva, moj komplet Tarkovskog (i dalje bez „Andreja Rubljova“), ima još veći značaj. A naročito neverovatna okolnost da budem deo nečega što je obeležilo jedan deo mog odrastanja.

Oly

Podeli:



Preporucujemo