EL: „Stardust Memories“ sa svim onim predivnim licima bio je, takođe, pod uticajem Felinija?
WA: Jeste. Najvažnija stvar u vezi sa „Stardust Memories“ za mene bila je kada sam posetio filmski festival za Judih Crist (1973. godine).
EL: Sećam se.
WA: Pomislio sam, ovo bi bila baš duhovita ideja. Tip putuje na filmski festival i svi mi tamo traže autograme, pitaju mogu li im pomoći sa ovim ili onim, hoću li da pročitam ovo i mogu li da uradim ono, a ja sam potpuno izvan svojih voda i u stvarima koje ne razumem. Tamo sam i dajem sve od sebe zbog Judith Crist, koja mi je jako draga, i pomislim kako bi ovo bio smešan film. To je bila baš velika inspiracija za film.
EL: Međutim, mnogi gledaoci i kritičari našli su se lično uvređeni filmom, misleći da sam popunjavajući film Felinijevskim likovima neobičnih izgleda ustvari govorio da se tako ti osećaš u odnosu na njih, da su oni bili nekakvi čudaci koji su želeli da snimaš samo komedije, kao što je radio Sandy Bates, režiser kojeg si igrao.
WA: Pokušao sam da stvorim publiku viđenu očima tipa koji je prolazio kroz nekakv nervni slom, kao vrstu maltretiranja. Niko mene nije maltretirao do tog stupnja u životu, niti se ja odnosim prema publici sa i malo prezira. Čak naprotiv, uvek sam pretpostavljao da je publika pametnija od mene i nikada nisam prezao od potrebe da upotrebim eruditivne i ezoterične reference u šalama, uveren da će ih shvatiti. Da stvarno osećam da su moja publika „čudaci“, kao što ti reče, nikada ih ne bih predstavio na taj način i bio bih mnogo više obazriv. Sada, pošto sam ovo rekao, ako je publika izašla sa utiskom da sam bio ogorčen na njih, onda nisam uspeo da budem jasan – i naravno, ono sa čim su izašli je mnogo značajnije od mog neuspelog pokušaja.
EL: Ovo je verovatno tvoj najneshvaćeniji film i kada je izašao, a moguće da je još uvek.
WA: Jeste. Hteo sam da snimim stilizovan film. Gordon i ja smo voleli da snimamo u crno belom i želeo sam da snimim film o umetniku koji bi teoretski trebalo da je sretan. Ima sve na svetu – zdravlje, uspeh, bogatstvo, ozloglašenost – ali u stvari nema ništa, vrlo je nesretan. Svrha priče je da ne može da se navikne na činjenicu da je smrtnik i da svo to zdravlje, bogatstvo i pohvale neće njega održati u nekom značajnijem smislu – on će, isto tako, ostareti i umreti. Na početku filma vidite ga kako želi nešto ozbiljno da kaže iako je on ustvari režiser komedija.
Jasno, taj deo je prirodno poistovećen sa mnom, iako je priča čista izmišljotina. Nikada nisam delio osećanja protagonoste sa filma. Kada sam snimio „Stardust Memories“ nisam imao osećaj da sam obožavani režiser čije je život jadan i da je užas na svakom koraku. Mislio sam da sam cenjeni filmski stvaralac i pogodnosti uspeha – kao što sam rekao i u filmu „Celebrity“ – su ustvari veće nego neudobnosti. Nikada nisam imao blokadu, velike sukobe ili zapadao u očaj – mada sam često igrao takav lik. Ponovio sam ga u „Deconstructing Harry“. Lik je takođe pisac, ali ni nalik meni. Naravno, publika mene ne poznaje – samo lik koji predstavljam da bih stvorio sukob i smeh.
I tako u „Stardust Memories“ on vidi mrtvog zeca na kuhinjskom stolu (11. minut filma) i prizor smrti ga vodi kroz niz razmišljanja. Od tada pa na dalje (narednih 77 minuta) čitav film se razvija u njegovoj glavi. Snimljen je u obliku preterivanja zato što je u njegovim mislima. Vidite sve sukobe u njegovom životu sa ženom koju je planirao da oženi, sa drugom u koju je bio zaljubljen, sa novom koja ga je podsećala na prvu. I vidite drugu stranu popularnosti: nema privatnosti, svi misle da im možeš pomoći i da si odgovor na sve njihove molitve, kada u stvari nisi odgovor ni na sopstvene molitve. Misle da nema ograničenja u onome što možeš da uradiš. A možeš da učiniš veoma malo od velikog značaja. Svi mi patimo i besnimo bespomoćno zbog ljudskog stanja, čak i ako smo uspešni. Prenaglašavam te probleme i nervoze, udaram na svaki mogući oblik izmišljenog radi smeha. (Pauza) Nije zabavno biti tačkica u svemiru. O tome je reč. (Smeh) To ste, član propale vrste.
I tako, publika „Stardust Memories“ je pomislila: O, ovaj prikazuje koji smo mi idioti u njegovoj publici. Naravno da nisam mislio da je moja publika sastavljena od idiota, ni najmanje. Od svih filmskih stvaralaca okolo – čak i kao stand-up komičar – ja sam bio onaj koji je skidao kapu publici zbog njihovog obrazovanja, i verovao da su, ako ne pametni koliko ja, već mnogo češće pametniji nego što sam ja. Nikada nisam pomislio da je publika groteskna ili glupa. Uvek sam išao na njihovo odobrenje zato što sam, kao što sam rekao, verovao da su pametniji i obrazovaniji od mene i mnogo zreliji. Publika u filmu je samo prenaglašena slika nekoga ko nije mogao da prihvati uspeh i kako bi zamišljao udarac toga, a i dalje ostajao nesposoban pred životnim tragedijama, ili nemogućnošću da ima ljubavnu vezu.
Ali nisam bio shvaćen. Ljudi su išli linijom manjeg otpora i ne mogu da ih krivim zbog toga. Ako plate 10 dolara, otpor nije put kojim bi išli. Bez sumnje, krivica je moja što nisam bio dovoljno jasan u isticanju moje poente.
EL: Bio si u mogućnosti da iskoristiš sve kinematografske manire.
WA: Jesam. Želeo sam da ga napravim stilizovanim. Film je snen, pokušaj poetski. Ne kažem da sam uspeo, ali namera je poetička, u smislu da nisi uguran u stvarnu priču... ali ja sam pokušao da je uradim na višem nivou fantastike.
EL: Na kraju, da li je film ispao onako kako si planirao. Jesi li zadovoljan?
WA: Nisam ga video mnogo godina, ali kada sam ga završio bio je moj najomiljeniji film do tada. Ne znam kakvo bi mišljenje danas imao. Znam kada se osvrnem na svoje dane noćnih klubova i pojavljivanja na TV-u – baš mi se prilično ne dopada. Tako da mislim, ako bi pogledao svoje filmove, i dok bi možda bio prijatno iznenađen tu i tamo, uglavnom bih bio veoma slomljen.
EL: Gde si našao sve one glumce sa tako jedinstvenim izrazima?
WA: Zaustavljali smo ljude na ulici i ubacivali ih u film. Ako je neko imao dobro lice dali bi mu, ili joj, crvenu karticu sa našim telefonskim brojem, i 99 procenata od onih koji su se odazvali bili su unajmljeni.
EL: U redu, poslednje pitanje, barem za sada. Da čujem utisak tvoje dosadašnje karijere? (do 2006.godine)
WA: Moj objektivni utisak je da nisam postigao ništa umetnički značajno. Ne kažem ovo ogorčeno, samo opisujem ono što znam da jeste. Osećam da ničim nisam značajno doprineo kinematografiji. U poređenju sa savremenicima kao Scorsesijem ili Coppolom ili Spielbergom, stvarno nisam ni na koga uticao, ne u nekom značjanijem smislu. Mislim, veliki broj mojih savremenika uticao je na mlade režisere. Stanley Kubrick je najbolji primer. Ja nisam bio nikakav uticaj. Zato me je oduvek čudilo kolika je pažnja meni posvećena tokom godina. Nikada nisam imao veliku publiku, nikada nisam donosio veliki novac, nikada se nisam bavio kontraverznim temama ili obraćao pažnju na tekući trend. Moji filmovi nisu stimulisali razgovore širom zemlje na socijalnom, političkom ili intelektualnom nivou. To su skromni filmovi urađeni skromnim budžetom sa izuzetno skromnim povraćajem para i bez i malo komešanja u poslovnom svetu. Mladi režiseri ne trče na sve strane imitirajući mene i snimajući filmove na način na koji ih ja snimam. Nikada nisam imao dovoljno tehnike ili potrebne dubine u svojim idejama da nateram nekoga na razmišljanje. Ja sam bruklinsko-brodvejski šaljivdžija kome se posrećilo.
Rekao bih da sam ja – bez posebnog genija koji je on imao – Thelonious Monk u džezu, koji je jednostavno bio posebna jedinka, niko nije svirao kao Thelonious Monk, niti je želeo, ali kao što sam rekao, imao je genij, a ja samo imam talenat da zabavim. (Monk je rekao: Ne sviraj ono što publika traži. Sviraj šta hoćeš i pusti publiku da to uhvati.) A ja nisam baš skromna osoba. Kada sam dobar, cenim sebe. Nisam tužan, niti mazohostički ispovedački nastrojen u vezi sa tim, ali sam dovoljno pametan da znam da sam maksimizovao svoje ograničene mogućnosti, zaradio dobre pare, ako se poredim sa ocem i najvažnije do sada, očuvao zrdavlje.
Kada sam bio klinac trčao bih u bioskop da bih odlutao – 12 do 14 filmova nedeljno ponekada. A kao odrastao uspeo sam da živim život u određenom samo-udovoljavajućem smislu. Snimam filmove onako kako ja hoću, i do sada godišnje mogu da živim u tom nestvarnom svetu prelepih žena i duhovitih momaka i dramskih situacija i kostima i scenografije i manipulativne stvarnosti. A da ne pominjem i svu tu divnu muziku i mesta gde me sve vode. (Smeh) O, a ponekaa izađeš i na sastanak sa nekom od glumica. I šta može da bude bolje? Pobegao sam u život filmova sa druge strane kamere – radije nego sa strane publike. (Pauza) Ironično da snimam eskapističke filmove, ali nije publika ta koja beži u njih – već ja.
Drame koje je napisao i režirao u pozorištima:
1960 | From A to Z | Plymouth Theatre | |
1966 | Don't Drink the Water | Coconut Grove Theatre, Florida | |
1969 | Play It Again, Sam | Broadhurst Theatre | |
1975 | God | — | |
1975 | Death | — | |
1981 | The Floating Light Bulb | Vivian Beaumont Theatre | |
1995 | Central Park West | Variety Arts Theatre | |
2003 | Old Saybrook | Atlantic Theatre Company | |
2003 | Riverside Drive | Atlantic Theatre Company | |
2004 | A Second Hand Memory | Atlantic Theater Company | |
2011 | Honeymoon Motel | Brooks Atkinson Theatre |
Filmovi:
1965 | What's New Pussycat? | ||||
1966 | What's Up, Tiger Lily? | ||||
1967 | Casino Royale | ||||
1969 | Don't Drink the Water | ||||
Take the Money and Run | |||||
1971 | Men of Crisis: The Harvey Wallinger Story | ||||
Bananas | |||||
1972 | Play It Again, Sam | ||||
Everything You Always Wanted to Know About Sex* (*But Were Afraid to Ask) |
|||||
1973 | Sleeper | ||||
1975 | Love and Death | ||||
1976 | The Front | ||||
1977 | Annie Hall | ||||
1978 | Interiors | ||||
1979 | Manhattan | ||||
1980 | Stardust Memories | ||||
To Woody Allen, From Europe with Love | |||||
1982 | A Midsummer Night's Sex Comedy | ||||
1983 | Zelig | ||||
1984 | Broadway Danny Rose | ||||
1985 | The Purple Rose of Cairo | ||||
1986 | 50 Years of Action! | ||||
Meetin' WA | |||||
Hannah and Her Sisters | |||||
1987 | Radio Days | ||||
September | |||||
King Lear | |||||
1988 | Another Woman | ||||
Hotel Terminus: Klaus Barbie, His Life and Times |
|||||
1989 | New York Stories | ||||
Crimes and Misdemeanors | |||||
1990 | Alice | ||||
1991 | Scenes from a Mall | ||||
Shadows and Fog | |||||
1992 | Husbands and Wives | ||||
1993 | Manhattan Murder Mystery | ||||
1994 | Bullets Over Broadway | ||||
Don't Drink the Water | |||||
1995 | The Sunshine Boys | ||||
Mighty Aphrodite | |||||
1996 | Everyone Says I Love You | ||||
1997 | Deconstructing Harry | ||||
Wild Man Blues | |||||
1998 | AFI's 100 Years...100 Movies | ||||
Celebrity | |||||
The Impostors | |||||
Antz | |||||
1999 | Sweet and Lowdown | ||||
2000 | Company Man | ||||
Small Time Crooks | |||||
Light Keeps Me Company | |||||
Picking Up the Pieces | |||||
2001 | The Curse of the Jade Scorpion | ||||
Sounds from a Town I Love | |||||
Stanley Kubrick: A Life in Pictures | |||||
The Concert for New York City | |||||
2002 | Woody Allen: A Life in Film | ||||
The Magic of Fellini | |||||
Hollywood Ending | |||||
2003 | 100 Years of Hope & Humor | ||||
Anything Else | |||||
Charlie: The Life and Art of Charles Chaplin | |||||
2004 | François Truffaut, une Autobiographie | ||||
Melinda and Melinda | |||||
2005 | The Ballad of Greenwich Village | ||||
The Outsider | |||||
Match Point | |||||
2006 | Scoop | ||||
Home | |||||
2007 | Cassandra's Dream | ||||
2008 | Vicky Cristina Barcelona | ||||
2009 | Whatever Works | ||||
2010 | You Will Meet a Tall Dark Stranger | ||||
2011 | Midnight in Paris | ||||
Paris Manhattan | |||||
2012 | Nero Fiddled (znan kao Bop Decameron) |
TV:
1955 | The Colgate Comedy Hour | |
1956 | Caesar's Hour | |
1964 | The Tonight Show | |
1970–1971 | Hot Dog |
Objavljene drame:
- Don't Drink the Water: A comedy in two acts (1967)
- Play It Again, Sam (1969)
- God: A comedy in one act (1975)
- The Floating Light Bulb (1981)
- Three One-Act Plays: Riverside Drive / Old Saybrook / Central Park West (2003)
- Writer's Block: Two One-Act Plays (2005) (Riverside Drive and Old Saybrook)
- A Second Hand Memory: A drama in two acts (2005)
- God i Death (1975 u kolekciji Without Feathers).
Kratke priče:
- Getting Even (1971)
- Without Feathers (1975)
- "The Whore of Mensa" (1974)
- Side Effects (1980)
- Mere Anarchy (2007)