•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Nobody Knows (Dare mo shiranai) (2004)

Deca su najveći blagoslov? Biti roditelj je nešto najbolje što čovek može da doživi? Majka bi dala život za svoje dete ili što mi na ovim prostorima posebno volimo da kažemo – majka je svetinja? U Tokiju 1988. se dogodio slučaj koji je šokirao kako japansku tako i javnost širom sveta. Četvoro maloletne dece majka je napustila da bi otišla da živi sa svojim novim momkom. Gotovo 9 meseci deca su živela sama. Snalazili su se da prežive kako su znali i umeli dok ih konačno nisu pronašli nadležni organi. Film režisera Hirokazua Koreede, koji ujedno potpisuje i scenario, je inspirisan tim događajem, ali nije zamišljen kao činjenično prepričavanje istog.

Priča u stvarnosti deluje mračnije nego na filmu, ali ni film vas neće poštedeti, uopšte. U njemu pratimo život ove dece tokom nekih godinu dana, od toga veći deo filma u periodu kada ih je majka napustila. Njihova imena nikada nisu data javnosti, ali oni su u filmu Akira, Kjoko, Šigeru i Juki, od kojih je Akira sa 12 godina najstariji, dok je Juki sa 5 najmlađa. Oni su polubraća i polusestre, majka im je zajednička dok očevi nisu. Nekima od njih se i ne zna sa sigurnošću ko je otac, a moguće je da osim Akire ostali nisu ni upisani u matičnu knjigu rođenih. Na početku filma oni se useljavaju u novi, iznajmljen, stan. Majka stanodavcima predstavlja samo Akiru, dok su ostali prinuđeni da se kriju, ne smeju da idu u školu ili da izlaze napolje uopšte, kako ne bi bili viđeni. Kada ih majka napusti za stalno (jer je i pre toga otišla na par meseci) uda se i promeni prezime, ona prenosi odgovornost na Akiru da vodi brigu o ostalima. Dešavanja uglavnom i vidimo iz Akirine perspektive.

Film je snimljen na gotovo dokumentaristički način, što režiseru Koreedi nije nepoznato, jer je karijeru i započeo radom na dokumentarcima. Smirenom, ujedno i suptilnom režijom on je uspeo da nam prikaže život ove dece na veoma ubedljiv način, sa dosta saosećajnosti i razumevanja. Njihovo detinjstvo nije isto kao kod druge dece, ali oni se svejedno ponašaju kao što bi se od dece i moglo očekivati. Tome bi trebalo zahvaliti i dobrom kastingu jer su deca koja su izabrana za uloge glumila kao da su profesionalci, iako je svima ovo prvo pojavljivanje na filmu. Potvrda toga je i što je mladi glumac koji tumači Akiru ovenčan nagradom za najboljeg glumca na Kanskom festivalu 2004. godine. Koreeda je dugo i strpljivo radio na filmu želeći što bolje da upozna svoje mlade glumce ali i da se oni bolje upoznaju između sebe kako bi se stvorila ta atmosfera da su stvarno jedna porodica. Nije želeo da im nameće svoje uputstva često već ih je puštao da se ponašaju prirodno. Takođe nije uvek pokušavao da im objasni šta se u scenama tačno odvija kako deca ne bi pokušavala da „preglume” scene već da se u njima ponašaju što normalnije. Uspeh tog „pedagoškog” rada u ovom filmu je izvanredan i jasno vidljiv.

1

Film ima dva sloja. S jedne strane mi površinski pratimo život klinaca, dok se oni šale, smeju, tuguju, igraju igrice, pokušavaju da održavaju cveće koje su zasadili, vode jednu naizgled normalnu dečju svakodnevnicu. Sve to pratimo na jedan simpatičan način i film je u tom delu oda dečjoj nevinosti. Ali s druge strane dovoljno je da pauziramo film na sekundu, zagrebemo samo malo do drugog sloja i shvatimo svu težinu i depresivnost situacije u kojoj se oni u stvari nalaze. Kada čekaju majku da se vrati tokom novogodišnjih praznika, kada pokušavaju da se snađu za hranu kada im je nešto novca koje im je majka ostavila ponestalo, kada Akira na sve načine pokušava da održi porodicu, ili ono što je ostalo od nje, na okupu.

Majka je u filmu gotovo u drugom planu, ali dovoljno da navuče na sebe ništa drugo osim našeg prezira, a pošto ovo nije jedinstven slučaj već samo jedan koji je bio dobro medijski ispraćen, da dovede čak i u sumnju veru u čovečanstvo ili barem njegovu humanost. Njeno objašnjenje Akiri je da kada se uda deca mogu voditi normalan život, zbog eventualne ekonomske sigurnosti. Ali to pada u vodu kada mu takođe kaže da i ona želi da se zabavlja u životu iako ima decu. Njen lik u filmu je nedovoljno razrađen da bismo mogli da donesemo konačan sud i reći sa sigurnošću šta ju je nateralo na takav drastičan čin, da li su eventualno neki psihički poremećaji imalu ulogu ili možda samo pritisak koji bi se očekivao nad samohranom majkom četvoro dece. Ili je jednostavno htela samo da se i dalje provodi. Šta god bio njen pravi motiv, takav jedan čin je neoprostiv. Majka deluje nezrelo ali u prvom delu filma ne izgleda kao da mrzi svoju decu. Ipak, ona je od muža, nove porodice, skrivala istinu. Verujući da bi je malo koji muškarac prihvatio sa četvoro njene dece, ona je, po svemu sudeći, sa predumišljajem činila sve kako bi taj deo prošlosti ostao nepoznat, što nam govori da je vrlo dobro znala šta radi i u šta se upušta, tj. koje su posledice njenih postupaka.

Mnogi od nas dele mišljenje da žena, nije potrebno to ni reći, ima pravo na izbor da li će postati majka ali kada jednom postane, i to ne jednom, nego četiri puta, podizanje te dece do trenutka kada mogu sami da se brinu o sebi morao bi da bude imperativ. Naravno, da ne bude da je film mizoginistički ili nešto slično (deca su sve vreme u prvom planu, reditelj nije ni imao nameru da se direktno bavi ličnošću majke ali je svakako bilo neminovno da i ona zauzme važno mesto u celokupnoj analizi), u filmu je stavljeno do znanja da i muškarci, tj. očevi, snose podjednaku odgovornost, koju oni nažalost ne žele da prihvate. Film otvara razna pitanja, od toga ko je podoban da bude roditelj, šta nekoga čini roditeljem uopšte, da li je dovoljno samo doneti dete na svet a kasnije ne voditi mnogo računa o njemu, zatim kako jedna ovakva situacija utiče na formiranje ličnosti te dece, kakvo društvo dozvoli da niko ne primeti toliko dugo u kakvoj su situaciji deca bila... Film ostavlja snažan utisak dok ga gledate ali još snažniji kad krenete da razmišljate o njemu.

Jedina mana koja bi mogla da se uputi filmu je njegova dužina. Sa gotovo 2 sata i 30 minuta deluje da je mogao biti malo kraći a da se pritom ništa ne bi izgubilo. Posebno što tema nije nimalo laka, nekome će film biti suviše težak i tužan. Ipak, on nikada neće biti suviše sentimentalan, melodramatičan, neće se poigravati vašim emocijama, film je jednostavno rečeno, iskren. I ta iskrenost i realističnost (verovatno jedan od najboljih prikaza dece na filmu) neka budu dovoljni da ipak saznate za ove mališane.

Autor: Bogdan Panović (Punjeni paprikaš)

Žanr:drama
Godina:2004
Reziser:Hirokazu Koreeda
Scenario:Hirokazu Koreeda
Uloge:Yûya Yagira, Ayu Kitaura, Hiei Kimura
Uzrast:PG-13
Award:13 nagrada i 10 nominacija
Studio:Bandai Visual Company, Cine Qua Non Films, Engine Film
Zemlja:Japan
Jezik:japanski
Trajanje:141 minuta
Podeli:



Preporucujemo