•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Psycho 2 (1983)

Ovako.

„Psycho 2“ je jedini nastavak u dugoj istoriji nastavaka koji se meni dopada više od originala. Ukoliko ne delite to mišljenje sa mnom, ne bi trebalo da čitate dalje ovaj prikaz. Znači, tekući tekst nije namenjen čistuncima i ljubiteljima Hitchokovog filma. Sada kada sam Vam to lepo rekao, mogu da nastavim dalje. Dok mi je „Psycho“ ostavljao utisak dosade, barem dobrih pola sata filma, i jedino zaživeo u scenama sa Anthony Perkinsom, „Psycho 2“ me je zabavljao - skoro - u svakom kadru, što verujem da je to bila i namera reditelja Richarda Franklina.

Naravno, nije lako osmisliti nastavak jednog od najvećih istorijskih naslova svih vremenam, ali ja verujem da je Richard Franklin uspeo da doraste tom zadatku sa svojim „Psychom,“ u čemu i leži osnovna razlika ova dva naslova. Oba su potpuno svoja, a Dvojka odaje počast i Hitchocku i njegovom originalu. Inače, naredna dva nastavka su nastavci Dvojke, a ne Originala. Kako je moj pristup svakom filmu zaseban i izdvojen, to sam uradio i sa ovim, i oba filma, osim u kratkom uvodu, doživljavam kao dve zasebne celine, i tek ako uporedim ta dva, toliko različita bića, mogu da zaključim da mi je drugi uvek više prijao. A mnogi su razlozi za to.

Dok je namera „Psycha“ bila da uputi publiku na pogrešne zaključke i šokira je raznim narativnim inovacijama, kao što je ubistvo glavne glumice (moj najveći problem jer ja Janet Leigh nikada nisam doživljavao kao udarnu glumicu pedesetih godina), „Psycho 2“ zauzeo je sasvim drugačiju strategiju, što nikako ne znači da i on nije bio pun iznenađenja. Za razliku od prvog, Dvojka je začuđujuče iskrena i otvorena po pitanju glavnih aktera. Drugim rečima, ne podleže filmskim trikovima da po uzoru na prethodni ubije glavnog junaka posle 40 minuta filma.

Najvažnije od svega, Norman Bates je predstavljen humano i u realističkim okvirima. Taj pristup je posebno snažan i on ga izdvaja od kreacije prethodnog lika, a naročito ga stavlja u kontrast preteranoj tendenciji osamdesetih godina kada su u slešerima prikazivali psihopate kao bezlična bića. Franklin je uspeo da u okvirima žanra, sa svim njegovim ogranjičenjima, napravi nešto poput karakterne drame (čak bi bilo lako „Psycho 2“ postaviti na kamernoj sceni) u kojoj je najčuvenijem serijskom ubici pridodata dimenzija ličnosti, inače, odsutna iz originala.

Sažanjenje?

Možda, ali je Norman ovde dobio neverovatnu nevinost, pa čak i osećaj pristojnosti snažniji od same istorije stvorenog lika. Delom je to zahvaljujući senzibilnoj ulozi Anthony Perkinsa, delom zbog osećanja koje proizilazi iz mehanholične muzike Jerryja Goldsmitha. Kako god bilo, emocija je uspešno postignuta da se publika ljuti na sve one koji ugrožavaju Normana, naročito Lila. Sam taj osećaj prema Normanu je trijumf reditelja. Naravno, ne zaboravlja se da je Norman krivac, ali opet, začuđujuće, Bates budi sažaljenje u svakom preokretu priče. Posebno je naglašena scena u kojoj Norman svira piano (teški depresivni tonovi) u kojoj mu je duša predstavljena kao usamljena, otuđena i tragična. A to je nešto više nego što je „Psycho“ uspeo da postigne.

Da ne ispadne da pričamo o drami, „Psycho 2“ ima i dosta humora što ga čini izuzetno zabavnim, a samim tim budi sećanja na „Psycho.“ Tu je rupica na zidu, prisustvo Majke, močvara, ali je sve primenjenu u potpuno novom okruženju, sa novim značenjem, svežim akcentima, koji samo odzvanjaju onima iz prvog dela, ne ponavljaju ih.

Film takođe poigrava na granici neverovatne napetosti. Na primer, kada je upitan od Mery da li drži noževe u kuhinji, Norman okleva na tren. „Plašim se.. da ih ne držim,“ pokunjeno odgovori. Mery pronalazi nož i umetne ga u ruku Normana kako bi joj presekao sendvič. Frenklinova kamera prati Normana staloženo dok reže sendvič... da bi zatim izgubio apetit. Ova scena jeste napeta; Norman zna da se Mery poigrava sa vatrom, kako se to već kaže, publika zna da se Mery poigrava sa vatrom, a i sama Mery to zna. Ali se svi pretvaraju da je sve u redu.

Film nosi i određenu neizvesnost u sebi. Doveden do ruba razuma od strane Lile i Mery, Norman može da pukne svakog časa, tako da je njegovo ponašanje nešto što čini stvari nepredvidivim. Norman može da se vrati ubistvima, ali može i da ostane razuman, ali je svo vreme opasno na granici sunovrata. Kao pokazatelj njegovog primacivanju ludilu, Norman suptilno kreće sa obraćanjem majci, ponovo, u sadašnjem vremenu. A toliko znamo da to nije dobar znak...

Dobra stvar je da „Psycho 2“ iznosi zanimljivo viđenje o zločinu. Norman je bio mentalno bolestan kada je počinio zločine i povredio ljude. Prema zakonu, odslužio je svoju kaznu (22 godine) i sada je slobodan čovek. Lila, osvetnica osamdesetih, odbija da prihvati zakon. Žali se da zakon štiti kriminalce, ne njihove žrtve, da bi zatim stvari preuzela u svoje ruke. Čak kvari i Mery, njenu krv i meso, čime nagoveštava da je bizarni odraz Normanove okrutne majke. Oboje, Norman i Mery su „izgubljena“ deca, bez nežne figure majke, i zato Lila ostavlja gori utisak na filmu nego li sam Norman. Njeno jedino opravdanje zbog narušivanja zakona jeste osveta.

Nabijen duplim preokretima, tajnim identitetima i gadnim scenama smrti, „Psycho 2“ sija kada Anthony Perkis drži centralnu scenu. Na trenutke dečkić, povodljiv i pometen, pružio je saosećajnu, srčanu izvedbu. U svetu u kojem su filmovi strave i užasa postali neverovatno nehumani i nasilni „Psycho 2“ traži o d nas da razmatramo ubicu kao izgubljenog dečkića, nekoga ko nikada nije imao život.

Kada se „Psycho 2“ završi, sa Normanom ispred kuće, pamučnim oblacima iznad njega, sa Majkom postavljenom pored njenog prozora, sa upaljenim znakom hotela da ponovo radi, ne dobija se utisak da se Norman vraća svojim starim trikovima, već radije, da je društvo odbilo da prihvati i isceli Batesa, što društvo čini krivim. Taj poraz društva odrazio se preko Lilinih mahinacija, vladinog smanjenja budžeta zbog čega je onemogućen dolazak i provera scijalnog radnika, kroz Tomijevo zlonamerno ruganje Normanu i šerifovu ishitrenu sumnju. Da li onda treba da čudi Norman ne može da povrati svoju normalnost? Jedina ljubav koju je dobijao, ma koliko ona bila puna mana, bila je ona koju je dobijao od majke. Za drugu nije mogao, a nije mu ni bilo dozvoljeno da sazna. Da parafraziram jednu staru dramu „Darinku iz Rajkovca.“ – „Voliš li me sine?“ „Ti si mi mati, druge mi nema.“

Poslednja rečenica filma ima sličan prizvuk.

„Ja sam jedina koja te voli,“ kaže mu Majka. „Samo te tvoja majka iskreno voli...“

Tako.


Žanr:Strava i Užas, Drama
Godina:1983
Reziser:Richard Franklin
Producent:Bernard Schwartz
Scenario:Tom Holland
Uloge:Anthony Perkins, Vera Miles, Robert Loggia, Meg Tilly
Uzrast:R
Studio:Universal
Zemlja:United States
Jezik:Engleski
Trajanje:113 minuta
Podeli:



Preporucujemo

Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila