•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Bila su to najbolja vremena, bila su to najgora vremena

„Ako želiš da saznaš kakva je politika jednog naroda pročitaj neku knjigu tog vremena ili odgledaj neki film iz te ere. Naći ćeš u njemu više istine nego u istorijskim udžbenicima.“

Ponekada malo bolji uvid u društveno ili istorijski kontekst u umetnosti dovodi do toga da je u njoj nešto nastalo sasvim slučajno te da ni sam umetnik nije bio svestan zbog čega je to ispalo onako kako na kraju jeste. Ali mnogo je češće prisutna namera i svest u umetnosti koja reflektuje, upoređuje, otkriva ili odjekuje nekim važnim elementima u svetu i okruženju stvaraoca.

Na primer, poznato je da je film strave i užasa najbolje ogledalo strahova i uznemirenosti „stvarnog života“ i epohe u kojoj nastaje.

Tridesetih godina, filmovi poput „Dracule“ (1931) i „King Konga“ (1933) predstavljeni u formi „opuštanja“ služili su publici da zaborave na svakodnevne očaje i uspone i padove Velike Depresije. Takođe, era pedesetih sa filmovima poput „Them!“ (1955) i njegovim radijacijom uvećanih mrava, otkrivala je, ne toliko prikrivene strahove američke publike da je njihova vlada otvorila Pandorinu kutiju deleći atom na dva dela. U isto vreme „Invasion of the Body Snatchers“ (1956) smatran je za jedva prikriven strah od Komunizma, od Sovjetskog Saveza, što je bila osnova paranoje tokom vladavine MekKartija.

Zato nije ni čudo da je isti šablon pratio i najturbulentnije godine dvadesetog veka, „slobodne“ sedamdesete. Ono po čemu se dekada sedamdesetih razlikovla od tridesetih i pedesetih bili su nagomilani strahovi, kojih je sedamdesetih bilo na pregršt.

Ova dekada bila je ta koja je naterala prosečnog Amerikanca da se prestravi svega u savremenom životu. Kakva je uloga žene u američkom društvu nakon hipi oslobođenja? „The Stepford Wives“ (1975) pružio je košmarni odgovor koji se nije dopao mladom feminističkom pokretu. Šta će biti sa tako ubrzanim nasumičnim nasiljem po ulicama sa rekordnim brojem ubistava u istoriji Amerike? „A Clockwork Orange“ (1971) ponudio je neke odgovore. Da li moguće da nesmotrenost američkog građanina izloženoću mikrotalasnih peći, industrijskom zagađenju, X zracima, cepanjem ozonskog omotača ili izloženost zagađenoj vodi dovede do izmene fundamentalnog oblika i evolucije ljudskog života? „It’s Alive“ (1973) istražio je i tu stranu sa zastrašujućim zaključkom.

Istovremeno, „Frogs“ (1972), Night of the Lepus“ (1972), „Squirm“ (1976), „Day of the Animals“ (1977), „Kingdom of the Spiders“ (1977), „Empire of Ants“ (1977), „The Swarm (1978), „Prophecy“ (1979) i drugi slični filmovi o besu živog sveta oko nas, ispod besmislenih trećerazrednih specijanih efekata, savršeno predstavljaju strah dekade od Majke Prirode i upozorenje da ona neće mirno podnositi zagađenje zemlje, naročito ne ako se to uništenje sprovodi u ime „dobra“ i političke svrhe. Ta vrsta „eko-strave“ predstavljala je apokalipsu vođenu ljudskom nemarnošću.

Skandal Votergejt afere i predsednika Niksona buknuo je početkom sedamdesetih, i sa njim, toliko sigurna i „vlada puna poverenja“ SAD-a, zapljusnula je boks ofise predstavljanjem obojenih glumaca kao predstavnika „čudovišta“. I - da bi pridobila simpatije zajednice (a i da uveća profit) – Holivud je predstavio te „nitkove“ kao izmanipulisane od strane „zlokobne“ sile jednostavno poznate kao „Čovek“. I tako smo dobili čudovišno deformisanog junaka (i to crnog) Rosey Griera kome je glava belca (i glumca Ray Millanda) iznikla pored njegove u filmu „The Thing with Two Heads“ (1972).

Etnički strah svetloputih Amerikanaca postao je česta tema filmova, sa najupečatljivijim primerom „The Possession of Joel Delaney“ (1971) u kojem je Shirley MacLaine, oličenje bele američke vrednosti, „ugrožena“ od strane puertorikanske religije i zajednice.

Lista preokupiranosti strahovima sedamdesetih godina može da se preneti i na ekologiju, tehnologiju, seksualnost, vladine i etničke strahove. Na primer, „Deliverence“ (1972) i „Straw Dags“ (1971) vrte se oko osnovnog pitanja: šta znači biti „čovek“ u osmoj dekadi dvadesetog veka? Ne treba zaboraviti da su sedamdesete bile i vreme Alana Alde i zajedno sa njim sasvim novog doba „osećajnog čoveka“; sa filmovima na koje je moglo da se posmatra kao na odgovor očekivanjima da muškarac potisne svoju „mačo“ a „istakne“ svoju osećajnu stranu.

Filmovi ove ere poput „Frenzy“ (1972), „The Last House on the Left“ (1972), „The Godfather“, „The Texas Chainsaw Massacre“ (1974), „The French Concection“ (1974), „Taxi Driver“ (1976) „The Hills Have Eys“ (1977), i „I spit on Your Grave“ (1978) bili su znatno eksplicitniji, prilično napetiji, nego filmovi prethodnih dekada. Do toga je došlo kao rezultat „novostečene slobode“ da se u kinematografiji slobodnije prokazuje grafičko nasilje i krvoproliće, kao i prelaskom na paradigmu egzistencijalnog „realizma“ sa nekada romantičnog „natrpirodnog“. Ove filmove često pominju istoričari terminom „divlja kinematografija“ i potpuno su jedinstveni sedamdesetim godinama.

I koji je kulminativni efekat toliko napetih pitanja i strahova o tako mnogo važnih tema, kao i učestalom prisustvu neskrivenog nasumičnog nasilja (što je bilo pod uticajem, bez ikakve sumnje, TV izveštajima Vijetnamskog konflikta)? Taj strah je oblikovao dekadu ispunjenu, kako je to nazvao svojevremeno predsednik Bush (Stariji) „nelagodnim godinama“. Predsednik je pod tim mislio na ekonomiju i Američku samouverenost kada je izjavio tu frazu, ali je njom mogao i da opiše opštu uznemirenost koja je pomela naciju pre nego što su naišli dani „Ne brini, budi sretan“ japi dekade osamdesetih (o kojoj ćemo u jednoj od sledećih Tema Nedelje).

Jedan direktni rezultat rešavanja problema sedamdesetih godina bio je upravo udaljavanje od njih. Nakon seksualne i narkomanske revolucije kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, mnogi Amerikanci su se osećali ispražnjenim, omalovaženim i uskraćenim moralnim vrednostima koje su bile srž prethodne generacije. Stoga, neki ljudi su pribegli religiji, hrišćanskim vrednostima koje su generacijama usmeravale živote američkih građana. Ali, ovo su bile sedamdesete, što je jako važno, a ne pedesete godine. Mnogi obrazovaniji Amerikanci shvatili su da se ne mogu tek tako vratiti domu; da su stare vrednosti dobrog i zlog, crnog i belog, kao i potpune krajnosti bez osnova na udaru talasa novih otkrića o evoluciji, genetici i istoriji. Religija nije više bila utočište kako su neki zamišljali.

Na osnovu ovog spiritualnog dvoumnjenja i osetljivosti naišao je trend u bioskopima sa filmovima „The Exorcist“ (1973), „Beyond the Door“ (1975), „The Omen“ (1976) (prvi popularni film u kojem zlo pobeđuje religiju), „The Sentinel“ (1977), Damien – Omen II (1978), i drugih koji su prihvatili koncept da je Đavo stvaran a da je duša čovečanstva u stalnoj ugroženosti od demonske posednutosti te je od Antihrista napravljena ikonska babaroga. Religijski autoriteti bi trebalo da su bili oduševljeni što se preko Holivuda ponovo otvorila debata o dobrom i zlu, ali su mnogi evanđelisti bili zgroženi nagoveštajem da je Crkva korumpirana a Đavo nepobediv. „The Blood on Satan’s Claw“ (1970), „Asylum of Satan“ (1971), „The Brotherhood of Satan“ (1971), „Daughters of Satan“ (1972), „The Devil’s rain“ (1975), „A Touch of Satan“ (1973), „Race with the Devil“ (1975), „Lisa and the Devil“ (1975), „The Omen“ (1976), Demien – Omen II (1978) svi ti filmovi doživljeni su kao jeretički.

Zanimljivo je da su sve debate i sumnje u vezi spiritualnosti imale još jednu nuspojavu u kinematografiji sedamdesetih godina. Oni koji više nisu mogli da pronađu adekvatnu sigurnost u Katoličkoj strukturi univerzuma počašćeni su sa još jednim filmom: neobjašnjivim žanrovski posmatrano; „Picnic at Hanging Rock“ (1975), filmom koji nije zadovoljavajuće razrešen prema „ljudskim“ shvatanjima razrešenja priče. U ovom slučaju, izvršna vlast, nauka, pa čak i razum, nisu uspeli da otkriju misteriju, a kamo li da je objasne.

Slično tome John Carpenter je svojim „Halloween-om“ (1978) predstavio nitkova, Michael Mayersa, koji nije mogao da bude dijagnoziran, zadržan, zaustavljen, ubijen ili objašnjen i shvaćen. Teško je poreći ali je strah sedamdesetih godina naterao ljude da veruju kako više nikuda ne postoje odgovori. Zato je i uspešno vaskrsnuo film strave i užasa te dekade.

Očito je da su to bile grozničave godine, vreme nelagodnosti i predstojeće katastrofe. Ubistva atletičara na olimpijskim igrama 1972-e godine. Amerikancima uskraćena nafta. Vojno poniženje u Indokini. Kriminalci preuzeli vlast nad američkim ulicama. Vrednost dolara nikada niža. Kolaps brakova. Droga se prodavala u svakoj srednjoj školi. Predsednik izbačen iz ureda. Najgori ekonomski pad od vremena Depresije. SAD vlada nije znala šta da radi nakon što su njihove diplomate postali taoci. Ledeno doba se vraćalo. Pčele ubice su u najezdama dolazile preko Rio Grande. Svetu su ponestajali prirodni izvori. Kahoutekova kometa jurila je ka planeti. Epidemija svinjskog gripa odnela je na milione života strarijih građana... (i ne, ne pričamo o 2011-oj, i dalje smo u sedamdesetim godinama).

Naravno, ispuštena je i dobra strana sedamdesetih. Zato, ako bi se pisalo o njima trebalo bi se pozvati na Dikensa: „Bila su to najbolja vremena i najgora vremena.“ Iako je ta dekada, sa jedne strane, započela programom Apola, postojao je tu vijetnamski rat, energetska kriza, dvocifrena inflacija i situacija sa taocima u Iranu, sa druge strane.

Još značajnije, dekada je započela smrću lidera Roberta Kenedija i Martina Lutera Kinga. Te figure veličina zamenjene su, neuobičajno, čudovišnim „poznatim“ licima poput Čarlsa Mensona, nenormalnog Sina Sema, Gordona Lidija i snažnom korupcijom ogledanom u liku Ričarda Niksona. Bila je to dekada kontraverza u vezi sa svim od uloge žena u američkom društvu, do njenog potpunog prava na svoje telo. Sve je to moglo da se vidi na filmu i primete uzrok i posledica; život ostavlja svoj otisak na umetnost; umetnost predstavlja život.

Gledano najjednostavnije, svet je izgledao najmanje siguran sedamdesetih godina, za razliku od vremena idealnih šezdesetih, kada su mnogi Amerikanci na fakultetima osećali da će oni lično dovesti do mnogih promena i iskreno doprineti klimi „svetskog mira“, da uklone granice siromaštva i građanske nejednakosti... ali ništa se od toga nije desilo. Tako su sedamdesete predstavljale kraj jednog velikog sna, vreme dubokog preispitivanja i neisigurnosti, pre nego što je Amerika prešla na nešto drugo (na nagomilavanje bogatstva i ponovne ovisnosti o tradicionalnim religioznim vrednostima Reganovih osamdesetih). Zato sedamdesete treba posmatrati kao vreme pauza i premišljanja. Ljudi su se bojali promena, jesu, ali su se dobro zamislili nad samima sobom i nad životom koji je postao strašan. Reditelji strava i užasa su to najbolje iskoristili. Adam Simon, reditelj dokumentaraca, rekao je sledeće:

„Strava i užas, kada je rađena iskreno, kada je rađena sa ozbiljnom namerom, biće prirodno otvorena traumama sveta na način nedostupnim ostalim žanrovima. Nekako, time što smo prisiljeni na ono što nas uznemirava, posebno ako je to rađeno od strane nekoga ko na taj način i samog sebe ispituje... naravno da će tada proizaći istina – jedna opšta, ili barem nacionalna.“

Gledajući unazad na godine između 1970-1979, može da se primeti produženi trenutak između vrhunskog idealizma šezdesetih i vrhunskog konzervatizma osamdesetih u Američkoj istoriji, između mentalitea „mirotvoraca“ i mentalita japijevaca. Sedamdesete su most između ta dva suprotna duha, i mnogi mudri filmovi, posebno iz žanra strave i užasa, osme dekade ovekovečili su istinu o kojoj je Simon govorio. Stara zemlja patriotizma, poverenja u nauku, poverenja u tehnologiju i poverenja u sporovođenje zakona, nestajala je... i to je ostavljalo publiku uznemirenom i nelagodnom.

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila