•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Digitalna era od 1990. do danas

Tehnika digitalnog snimanja promenila je kinematografiju, čak dublje nego uvođenjem zvuka. Mogućnost snimanja na video traci kamerom iste veličine, ili manje od vekne hleba, upotrebom ekipe od dva člana, u odnosu na nekadašnjih deset, pa i više, montiranjem na kućnom računaru i snimanjem zvuka na najednostavnijim programima značilo je da svet filmske produkcije nije više bio tako šarmantan u koji su mogli samo srećni da upadnu. Zidovi citadele počeli su da se urušavaju kasnih pedesetih i ranih šezdesetih, ali su nastavili i tokom devedesetih. Prva epoha kinematografije, koja i dalje traje, prva je koja je od meritokratskog značaja.

Do kraja osamdesetih, ciljna grupa većine Zapadnih komercijalnih filmova bili su tinedžeri, momci i navučeni gledaoci na MTV. Bilo je to mračno vreme za one koji su želeli da unesu duh i ambicije u kinematografiju i samo najveći filmski proroci mogli su da predvide renesansu kinematografije.

A to se upravo i desilo.

1990. i novi milenijum postao je najzanimljiviji period internacionalne kinematografije, sa centrima inovacije koji su se stalno kretali, ali nikada više nisu dolazili do SAD-a, koji je postao izuzet iz tog velikog procvata kinematografije. Poslednjih dvadeset i jednu godinu svetska kinematografija doživela je značajni fenomen, još važniji nego dvadesetih godina prošlog veka ili sa talasom energičnog filmskog perioda šezdesetih godina. Ovde nije reč o tome koji je period u svetskoj filmskoj istoriji izbacio najveći broj čuvenih filmova, već samo jednostavna činjenica da je devedesetih svaki kontinent, osim SAD-a, prošao kroz oživljavanje kinematografskog pouzadnja. Iranski reditelje snimili su neverovatno originalne filmove, Australiji i Novom Zelandu nikada nije išlo bolje, Istočna i Severna Evropa izbacili su velika nova dela, Dogmu – važan novi estetički pokret; u Zapadnoj Evropi, Francuska je, barem, pokušala da se oproba u filozofskim idejama; Južna Korea, Tajland i Vijetnam napravili su najistaknutije filmove perioda u drugoj polovini dekade; Afrika, posebno njen Severni deo nastavio je sa inovacijama; Centralna i Latino Amerika pojavili su se sa radovima kao što su „Love’s a bitch“ (2000) i „And your mother too“ (2000); kao i povećana postmodernizacija američke kinematografije koja je otpočela sa mogućnošću digitalne produkcije.

Ni jedan američki filmski stvaralac devedesetih, pa na dalje, nije uneo dinamiku jezika poput Luhrmanna, niti je mogao da zamisli svoja dela filozofski kao što su to učinili Kiarostami ili Makhmalbafsova. Ipak, američka industrija nastavila je sa reorganizacijom još osamdesetih godina. Krivac za zemlju koja nije kadar da iznese film dubuke zamisli, filozofije ili psihologije, bio je okret studija komercijalnoj produkciji, uvećanim devedesetih godina, sa filmovima koji su postali poznati kao „produkcijske zamene“, nešto što se postiglo sa filmom poput „Batmana“. Ta formula počela je da se ponavlja, što je dovelo do trajnog pakovanja produkcije sa glumcima, režiserima i piscima, od strane studija, koji je čitavom grupom upravljao kao marionetama, samo sa jednim ciljem, podstrek i zarada.

Uprkos dominaciji studia, tradicionalno, pojavljivali su se filmovima izvan njih, poput „The Silence of the Lambs“, „Heat“, „L.A. Confidental“ i „The Sixth Sense“, koji su pokušavali da se vrate narativnom toku priče sa okruženjem i radnjom namenjenom odraslim i zrelim ljudima. Značajno je da ti filmovi bude nostalgiju prema filmovima četrdesetih godina. Martin Scorsese, braća Coen, Quentin Tarantino i Oliver Stoun, zajedno su predstavljali postmodernizam ranih devedesetih, poslednji dah pred najezdu digitalne revolucije. Scorcese je uspešno prešao na novi Holivudski trend montiranja filmova po uzoru na video spotove, sa tim što se uspeo da zadrži i izgled primitivne ere kinematografije.

„Hoćete da bude sve brzo?“, rekao je u vezi „GoodFellas“, „Ok, daću vam ja brzo, baš brzo.“ Film je imao najkraće scene u istroji filmova reditelja, ali se prethodno Scorsese oprobao kao reditelj spota Michael Jacksona za pesmu „Bad“, te je tu energiju preneo i na film. Za razliku od filmova Jerrya Bruckheimera, Scorcese ne nameće svoj tempo, već teče sasvim prirodnim tokom.

Još jedan gangsterski film devedesetih postao je najuticaniji film dekade. „Pulp Fiction“, Tarantina. Scene su bile prepoznatljive iz gomile B filmova i noar filmova, kasnijih četrdesetih godina, sa tom razlikom što je dijalog zvučao ovako:

Vincet: Jel’ ti iko masirao stopala?

Julies: Ne pominji mi nasažu stopala. Ja sam maser stopala.

Vincet: Jesi li mnogo izmasirao?

Jules: Da ga jebem i jesam. Imam neku svoju tehniku i tako. Ne golicam i’ ja.

Vincet: Jel bi izmasirao tipu stopala?

Julies: Jebi se.

Vincet: A masirao si im?

Julies: Jebi se.

Vincet: Ja sam kao umoran. Dobrodošla bi mi jedna masaža stopala...

Jules: To, ej, ej, brate. Dalje od mene. Malo mi ideš na živce. A sada, ovo su ta vrata...

I nakon toka vraćaju se jednoličnom ubijanju. „Pulp Fiction“ bio je film u kojem je verbalna scena nadjačavala akcioni zapet. Međutim, dok je Tarantino uticao na buduću strukturu i dijalog američkog scenarija devedesetih godina, bio je sasvim nemaštovit kada je bio u pitanju položaj kamere, a još manje sa vizuelnim izgledom filma. Zato je bilo i jednostavno budućim mladim rediteljima da ga kopiraju. Bilo je dovoljno da bez ikakvog znanja uzmu kameru u ruke i snimaju bez pažnje i koncentracije. Kasnije u brzoj montaži moglo je nadoknadi svaki propust, a za sve očite mane izgleda filma uvek je ostajalo da se kaže kako je tako zamišljeno, dok bi novi školarci ocenili baš tu scenu kao pomak u novoj istoriji kinematografije. Istina je, da u tome nije bilo ničega, osim besmislenih dijaloga kakvi nisu postojali na filmskom platnu američke kinematografije do devedesetih.

U godini kada je bio prikazan „My own private Idaho“, „Silence of the Lambs“ i „Barton Fink“, „Terminator 2“ demonstrirao je, najdramatičnije nego ikada ranije, zapanjujući potencijal slika koje su stvarane digitalnim putem.

Živa akcija je već ranije bila montirana sa animacijom, još iz vremena Gene Kellya koji je igrao sa Džerijem mišem, kao i tehnika koju je upražnjavao Ray Harryhausen, stop-motion tehnikom filma „Jason and the Argonauts“ (1963), ali je Cameron izveo nešto sasvim drugačije. Tehnika je kasnije postala poznata pod nazivom Kompjutersko-Generisan Lik, ili, CGI. Po prvi put u filmskoj istoriji, animirani likovi nisu morali da se pojavljaju naslikano ili izveštačeno. Sve je moglo da se renderuje u fotografskoj stvarnosti. „Titanic“, „Jurassic Park“, „The Matrix“, „Gladiator“, „Toy Story 1-3“, sa svim izmišljenim elementima pretvorenim u trodimenzijalnu sliku i pokretnu pre svega. Želiš Da Vidiš postalo je MOŽEŠ DA VIDIŠ.

Bez obzira na uticaj scene tečnog metala iz „Terminatora 2“, ona je predstavljala samo malešni aspekt revolucionarnog potencijala digitalnog filmskog stvaranja. Film se i dalje snimao na traci, na primer, u toku perioda kada je već mogao da se snimi čitav na digitalnoj video traci, ostavljajući filmsku traku iza sebe. „Terminator 2“ je i dalje bio po bioskopima na 35mm filmskoj traci i projektovan na ekran, dok se već pričalo o novim filmskim snimcima i digitalnim projektovanjem filmova direktno u bioskope.

Postalo je pitanje za istoričare kreativne kinematografije kako će takva novina uticati na estetiku medija. Već su počeli, u Americi, novi filmovi da izlaze. Reditelji su koristili CGI da simuliraju prelet kamere preko Koloseuma u filmu „Gladiator“, ili oko „Titanica“ u sred okeana. Ti snimci napravljeni preko „letećeg ćilima“ postali su zaštitni znak digitalne ere. Ipak, iako su bili bestežinski i iz subjektivnog ugla snimljeni, uzbudljivi zbog upotrebe CGI-a, ostajalo je jasno da su najviše od svega bili lišeni emocija. Amerika je još jednom uletela u budućnost tehnološke kinematografije, ali, kao i do tada, osim tehnoloških noviteta, gotovo da nije imala čime da se pohvali na intelektualnom planu.

Tehnologiju pokretanja glumaca žicama, koju je koristio kineski reditelj Woo-ping Yuean, izrođenu iz pozorišta marioneta, Amerikanci su gledali sredinom prošlog veka sa čudom, da su morali da je prebace i za američku publiku, kako bi i njihovi glumci lebdeli ekranom. Krajem devedesetih i jedanaest godina nakon njih, kao i sa morfingom, postalo je popularno leteti i raditi razne kerefeke u vazduhu, poput onih u filmu „Charlie’s Angles.“

Sve je u američkoj produkciji devedesetih, pa na dalje, postalo mehanički. Rezultat je bila kreirana zadivljujuća scena ali bez ikakvih osećanja u njoj. Kompjuterske naredbe za kretanja od A preko B do C i dalje, postajale su sve očiglednije, da je improvizacijama i bilo čemu što unosi život u film, oduzeto mesto.

A opet, nikada kao u tom periodu, vodeći filmovi Istočne kinematografije nisu u toj meri uticali na vodeći Zapadni film. Uticaj se nastavljao i preko nastavaka „The Matrix.“ Što se tiče samog filmskog jezika, ili gramatike filma, ništa novo nije dodato, ali američka kinematografija više nije ni išla na inteletkualne novine.

Međutim, nešto dramatičnije, veće od digitalizacije Holivuda i sidžiajizacije filmova, dešavalo se upravo u ostatku sveta. Bogatstvo duhovnosti, dubine, inteligencije, dostojanstva, suptilnosti, stradanja, psihologije, filozofije i opresije moglo je da se nađe velikim kinematografskim delima svih ostalih zemlja, osim SAD-a. Zahvaljujući svim tim malim zemljama uspostavljen je još jednom balans između dve tako oprečne kinematografije – američke i internacionalne.

Podeli:



Preporucujemo

Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...