•        Evo prilike da i Vi postanete deo Prologa.
  •        Ukoliko želite da postavite prikaz svog omiljenog, ili neomiljenog, filma, glumca ili reditelja, vest koja vam je jako značajna, ili bilo šta što se tiče sveta kinematografije, možete nam poslati vaša viđenja na adresu info@joombooz.com
  •        Da bi bio objavljen, prikaz ne sme u sebi sadržati nikakve vulgarnosti, da ne bude kraći od 10 rečenica, reči poput "brate", "sestro", "fenomenalno", "super" (osim ako nije deo naslova) i njima slične neće se uzeti u obzir, kao ni atak na manjinske grupe.
facebook twitter rss youtube

Novi Nemački Film

Više od bilo kojeg drugog filma „Days of Heaven“ razotkriva ulogu kinematografije – posebno evropske – i njen uticaj na modernizaciju američke kinematografije sedamdesetih godina. Izuzev etničkih noviteta, veći deo ove modernizacije ticao se tradicionalnih tema ali uvećanih novim idejama snimanja, glume i montaže. Prebaciti se iz Holivuda sedamdesetih na Minhen, značilo bi otkriti suprotnost. Po prvi put od dvadesetih godina, Nemačka kinematografija umetnički je oživela sedamdesetih godina. Kao i prethodnih dekada publika je bila ta koja je igrala ključnu ulogu u oživljavanju. Novi liberalni režim došao je na vrh vlasti i kinematografija je postala njegov glavni način ispovedanja. Ali tamo gde su Amerikanci uzeli stari sadržaj i naneli mu samo novu formu, Zapadna Nemačka sa svojim rediteljima preuzela je neke forme američke kinematografije uz koju su odrastali i naneli je novoj filozofiji, nacionalizmu i formalnim pitanjima teške složenosti.

To je poteklo iz šezdesetih pod uticajem evropskog Novog talasa, kada je u Nemačkoj objavljeno „Nameravamo da stvorimo novi Nemački film.“ Novi film morao je da ima novu slobodu. Generacioni jaz otvorio se između nemačkih savremenika i njihovih roditelja koji su ili glasali za Hitlera ili ga podržavali. Ekonomski procvat u Zapadnoj Nemačkoj počeo da je tupi osećaj krivice koju je zemlja dobila zbog žrtava tokom rata. Sa procvatom ekonomije došlo je i do procvata filmadžija koji su postigli neverovatnu količinu filmova u periodu od 12 godina što će biti poznat kao Nova Nemačka Kinematografija. Alexander Kluge, Jean-Marie Straub, Daniele Huillet, Warner Herzog, Rainer Warner Fassbinder, Margarethe Von Trotta, Volker Schlondorff, Wim Wenders, Helma Sanders-Brahms, Hans Jurgen Syberberg, Edgar Reitz i ostali stvorili su filmove „o svetu lažnih slika i iskrenih emocija, javnih propasti i ličnih maštarija.“ Ni jedna nacionalna kinematografija nije bila tako vođena poput Nemačke. Niko nije dao odgovor na pitanje sa toliko strasti „Čemu snimanje filmova?“

Ovoj nacionalnoj kinematografiji bio je potreban lažni optimizam tog vremena. Njegovi vodeći članovi bili su raštrkana grupa formalnih, političkih, seksualnih i feminističkih autsajdera koji su se upustili u koštac sa ponašanjem istorijske prošlosti. Kao i filmadžije u Japanu, videli su kako se njihova istorija piše na sve strane svuda oko njih, od strane Amerikanaca koji su okupirali obe zemlje nakon poraza Drugog svetskog rata, od strane konzervativnih političara generacije njihovih roditelja, od strane mutnjikavih reditelja koji su nastali pre njih. Fassbinderu, Wendersu, Klugeu i Sanders-Brahmovoj držani su govori, kao i Imamuri i Oshimi u Japanu, o prošlosti, ali je tokom njih rečeno veoma malo. Želeli su da se slobodni otisnu na put, da upražnjavaju seks sa kim stignu i požele, da bučno slušaju muziku, ali da prošlost odgurnu dalje i istraže moderna vremena Nemačke i razmišljanja sedamdesetih godina koja nisu opterećena Nacistima.

Poenta je bila snimiti filmove koji lepo izgledaju poput američkih, rekao je samodestruktivni, gej reditelj opterećen seksualnim nagonom, Fassbinder, ali sa izmetnutim sadržajem na druga područija. Dok Kluge i Sanders-Brahms nisu bili u istoj igri, Fassbinder, Wenders i Scholdroff držali su se toga opsesivno. Fassbinder je u periodu od 5 godina snimio 13 filmova, od kojih su neki zajmili američke modele melodrame, ostali bili pod uticajem Godarda, radikalnog pozorišta i nemačke literature. Kroz njegovu karijeru pesimizan i marksistička politička uverenja vodile su ga, kao Viscontija, ka predstavljanju sveta iz kojeg ljudi nemaju bekstvo. Zarobljeni kapitalizmom i sopstvenim željama odlaze u samouništenje.

Wim Wenders, zajedno sa Dusseldorfom, takođe su pronašli polaznu tačku preko lepote američke kinematografije. Wenders je često govorio da je anti-jevrejska i nacionalistička kinematografija nacističkog perioda uništila Nemačku i njenu kinematografiju. Ni jedan filmski stvaralac sedamdesetih nije mogao da pronađe inspiraciju u takvim filmovima. Zato su i potražili dalje, u Americi, najbogatijoj zemlji kinematografije.

Nova američka kinematografija bila je dečija igra, što nije moglo da se kaže za Nemačku tog perioda. Helma Sanders-Brahmsova, rođena 1940, prvi film snimila je 1969 „Deutschland, bleiche Mutter/Germany, Pale Mother,“ prema sopstvenim iskustvima izvučenim iz njene majke sa akcentom, ne na društvo tokom rata, već na ključnu temu života unutar teško održavanog domaćinstva. Naziv je preuzet iz radikalne drame Bertolda Brehta.

Za razliku od Fassbindera i nje, Wenders je takve stvari ostavljao iza sebe, a zajedno sa njima i probleme same Nemačke. Umetnički kod njega bilo zanimljivo da mu je pristup kimenatografiji bio fizički i opasan sa rizičnim produkcionim procesom zbog čega je izbijala očita emocija na platnu.

U „Herz Aus Glas/Heart of Glass“ (1976) Herzong uzima Bresonovu ideju o spuštanju glumaca na stepen hipnotiziranih kako bi njihovo izvođenje izgledalo kao zombirano. Deset godina nakon „Aquiree,“ snimio je upečatljivi film sa Kinskijem „Fitcarraldo.“ Njega nisu zanimali ljudi u domaćinskom okruženju Sanders-Brahmsove, tako da su njegovi radovi prelazili sa buržujskog života na planine i pustinje, na ljude pod pritiskom, na grančna ponašanja, sa smrću koja ih u oči posmatra. Nakon John Forda on je najznačajniji reditelj pejzaža. Poput Pasolinija, bio je zainteresovan za najprimitivniji oblik ljudskog života i primitivne strane umetnosti na filmu. „Moje srce blisko je Srednjem veku,“ ali moglo je lako biti i Italijan.

Mnogi veliki filmovi Nemačkog perioda učinili su malo na blagajnama. Njihova radikalna forma i neprijatan sadržaj zamarali su nezainteresovanog gledaoca. 1978, američka TV serija „Holocaust“ izazvala nacionalnu debatu u Nemačkoj. Film Edgara Reitza „Heimat“ (1983) u trajanju od 924 minuta! takođe je podstakao debatu u Nemačkoj o Drugom svetskom ratu. Do tada, Demokrate su već zauzele vlast i ministar unutrašnjih poslova optužio je Novi Nemački Film elitističkim i nemoralnim. Wenders se upravo spremao da snimi „Paris, Texas“ u Americi, Fassbinder je preminuo dve godine ranije u trideset i šestoj godini nakon što se predozirao, snimivši četrdeset i jedan film. Njegov snimatelj neverovatne brzine Michael Ballhaus je upravo otišao za Ameriku i uskoro će početi da radi za Martina Scorcesea.

Podeli:



Preporucujemo

Repetoari Cineplexx bioskopa u Beogradu za period od 28....
Repertoar bioskopa Cine Grand Delta Planet od 28. marta do...
Evropska premijera filma „YU Grupa – Trenutak sna“...
Repertoar bioskopa Vilin Grad od 28. marta do 3. aprila
Novi filmovi za kraj marta i pocetak aprila u CineStar...
Repetoari Cineplexx Niš bioskopa za period od 28. marta do...